Digitalni napadi postaju nova prijetnja novinarstvu: Zašto institucije šute?

Autor teksta: Nedžida Sprečaković

U osmoj epizodi podcasta Sigurna zona govorili smo o porastu napada na novinare, posebno u digitalnoj sferi. Gost podcasta bio je Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinari, koji je iznio niz zabrinjavajućih činjenica o sve prisutnijem online nasilju nad medijskim radnicima.

Već na početku razgovora ukazao je na obrasce pojavljivanja prijetnji, ali i na to da se društvene mreže često koriste za zloupotrebe.

– „Učestalost nekada zavisi od određenih konkretnih dnevnih događaja, političkih i ostalih. Ali da se razumijemo – uvijek je to doza koja je sama po sebi neprihvatljiva. Neprihvatljivo je u generalnom principu da bilo kome za šta prijetite na bilo koji način, a pogotovu tako. Jer, kraju krajeva, da se razumijemo – digitalna sfera se zloupotrebljava. Pa se zloupotrebljava i u tome, jer nikada ne znate ko zapravo… Zašto on prijeti? Možda je neko s kim ste jučer sjedili u kafani, a on je pod nekim drugim imenom tamo na nekoj društvenoj mreži.“

Dodao je i da iako društvene mreže mogu biti korisne za razotkrivanje prijetnji, češće su sredstvo huškanja i skrivanja identiteta napadača.

„Nažalost, društvene mreže su omogućile i najbolje, najpoželjnije stvari. Jer neke se stvari rade tako da ovi digitalni, pod nazivom ratnici, huškači budu otkriveni.“

Na pitanje kako ocjenjuje trenutno stanje, Divković nije skrivao razočaranje.

„Tragično. Tragično. Jer osim što imamo prijetnje, imamo zapravo sve raširenije oblike pritiska upravo u digitalnoj sferi. Jer mnogi koji bi to eventualno radili na neki drugi način – pismeno, ne znam, lično, dakle na ulici, na nekom skupu – pređu u digitalnu sferu. I uglavnom se, je li, često to radi pod nekakvom šifrom, dakle pod izmišljenim imenom. Toga je u zadnje vrijeme sve češće.“

Govorio je i o nepovjerenju u institucije, koje su često neefikasne ili potpuno nijeme na prijave novinara.

„Mi zapravo ne vjerujemo institucijama koje treba da sankcionišu takve stvari i tu je problem. Može se svesti na to da podcjenjujemo, ali ako imamo podatke o tome šta su i do sada uradile institucije povodom tih digitalnih prijetnji – onda nemamo. Nisam optimista.“

Divković je ukazao i na to koliko je sam proces prijave težak i često demotivirajući.

„Problemi se događaju. Hoće li neko prijaviti ili neće – do njega je. Ali je činjenica da smo ranije imali prijava, nikad nismo dobili nikakav podatak kako su završile. I takve stvari su mnoge motivisale da ne prijavljuju. Jer mnogima je traumatično, i jeste traumatično, kada vam se dogodi nešto što vam prijeti. Vi morate, kao ovaj što se desilo sa kolegom sa Federalne televizije, uzeti neke dokaze, screenshotove, pa otići u policiju, na šalter, pa onda…“

„To traje. To je za normalnu osobu traumatično. A da se razumijemo – ništa prirodnije nego bježati od traumatičnih situacija.“

U zaključku je poručio da su institucije te koje moraju slati jasne poruke onima koji vrše napade.

„To je zadatak i organa gonjenja i svih pravosudnih institucija – da prvo reaguju na te stvari i da javno objave šta su radili. Ako ne urade ništa, ili urade a ne objave – nemamo zapravo poruku potencijalnim izvršiocima.“

„Naša sigurnost – prvo sigurnost građanina, čovjeka i građanina. A novinar je još dalje, jer imamo sad neke druge javne dužnosti, javne funkcije, obaveze. Onda je to samo dopuna svega toga. Ne možemo se ni mi kao novinari izuzeti iz pravila opšte sigurnosti.“

Podcast Sigurna zona nastavlja otvarati važne i često prešućene teme, a ova epizoda ostavlja ozbiljno upozorenje – novinari su mete, a sistem ne reaguje. Epizodu pogledajte na linku ispod.

PREUZETO: RTV Slon

#SigurnaZona #BHNovinari #SlobodaMedija #OnlinePrijetnje #DigitalnoNasilje #BHNovinari #SigurnostNovinara #Mediji #Pravosuđe #SlobodaGovora #RTVSlon