Profesorica i dijete poginulog borca, Mirela Salkić, u otvorenom obraćanju progovorila o nepravdi, korupciji i sistemu koji je natjerao mladu obrazovanu osobu da spakuje život u kofer.

Dan uoči obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine, društvenim mrežama odjeknula je emotivna i bolna ispovijest Mirele Salkić, zlatne studentice, profesorice i kćerke demobilisanog umrlog borca. Njene riječi, objavljene jučer na Facebooku, dirnule su hiljade ljudi širom zemlje, jer predstavljaju glas generacije mladih koji svoju domovinu napuštaju ne zbog želje, nego iz nužde.

– „Sutra je Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Dan ponosa — a ja stojim pred koferom, spremna da napustim zemlju za koju je moj babo dao svoje zdravlje, snagu i život“, započinje Mirela svoju objavu, otkrivajući duboku borbu između ljubavi prema domovini i razočarenja u institucije koje su je iznevjerile.

U kofer, piše, pakuje diplome, certifikate, zlatnu plaketu studenta generacije i dokaz o vrhunskim rezultatima, ali i dokument koji najteže nosi — uvjerenje da je dijete demobilisanog umrlog borca, Salkić Kasima. Dokument koji joj je svetinja, ali u ovoj zemlji, kaže, vrijedi „manje nego prazna fascikla“.

Mirela u tekstu otvoreno govori o nepotizmu, lažnim konkursima, uhljebljivanju podobnih, ponižavajućim odbijenicama i višegodišnjoj borbi u obrazovnom sistemu koji je, kako navodi, pretvoren u „babovinu“. Prošla je više od stotinu konkursa, potrošila novac koji nije imala, ali je poslove dobijala „nečija snaha“, „nečije dijete“, „nečiji podobni“.

Posebnu zahvalnost u ironijskom tonu upućuje lokalnim vlastima, direktorima i političarima koji su je, kako kaže, svojim postupcima naučili da u Bosni vrijedi sve — osim znanja, obraza i poštenja.

– „Umorili ste me svojim rješenjima na određeno. Svojim odbijenicama. Svojim ‘javnim pozivima’ koji nisu javni i konkursima koji nisu pošteni“, piše između ostalog.

Iako je godinama radila u prosvjeti, iz ljubavi prema djeci i pozivu, Mirela poručuje da više ne može biti dio sistema koji ne cijeni trud, znanje i žrtvu, naročito žrtvu boraca čija su djeca gurnuta na margine:

– „Moj babo vam je dao državu. A vi meni niste dali ni priliku.“

Na kraju se obraća premijeru FBiH, moleći ga ne za sebe, nego za generacije koje dolaze, kako bi se smanjio broj kofera koji se pakuju tiho, u danima koji bi trebali biti simbol ponosa i zajedništva.

Mireline riječi odzvanjaju kao vapaj, ali i kao optužnica sistemu nepravde:

– „Ja odlazim. Ne zato što želim. Nego zato što ovdje nemam gdje. Zemlja moga oca me nije htjela. Ni mrtvog njega. Ni živu mene.“

Njena objava postala je simbol gorčine, razočarenja i odlaska hiljada mladih koji u Bosni i Hercegovini vide dom, ali ne i budućnost.

Priča Mirele Salkić još jednom postavlja pitanje koje odzvanja širom zemlje:
Ima li više išta ikakvog smisla?