Dodikova „papirna arogancija“: Suptilno izvinjenje Šmitu kroz srozavanje zaključka NSRS na nivo “mišljenja”

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik još jednom je pokazao svoj specifični osjećaj za stvarnost, komentarišući odluku visokog predstavnika Christiana Schmidta da poništi zaključke Narodne skupštine RS. U svom tekstu za “Glas Srpske”, Dodik je predstavio tezu da RS, kao “strana ugovornica” Dejtonskog sporazuma, ima pravo na mišljenje koje je, kako tvrdi, Schmidt brutalno ugrozio.

Dodik, kao samoproglašeni branitelj ljudskih prava i sloboda, pokušao je uvjeriti javnost da su odluke NSRS zapravo “stavovi” naroda koji predstavljaju suštinu demokratije. Schmidt, s druge strane, prema Dodikovom mišljenju, nema nikakve ovlasti jer, kako kaže, “nije ni visoki predstavnik”, nego “uzurpator” koji „ne razumije suštinu političke komunikacije“.

Dejton, Schmidt i Dodikova „pravna tumačenja“

U svom prepoznatljivom tonu, Dodik je osudio Schmidta što se, kao “nelegalni” visoki predstavnik, usudio dirnuti u zaključke NSRS. Podsjećajući na istorijske „pokušaje germanskih sila da na Balkanu nametnu sopstvene vrijednosti“, Dodik je zaključio da Schmidtova odluka šalje poruku da su narodi u BiH „nesposobni za racionalno razmišljanje“. Naravno, kako Dodik to voli predstaviti, jedini svijetli primjer racionalnog razmišljanja jeste RS i, naravno, on sam.

Zanimljivo je kako Dodik stalno tvrdi da Schmidt nije ovlašten da donosi bilo kakve odluke, ali to ga ne sprečava da svaki Schmidtov potez doživljava kao direktan udar na “suverenitet RS”. Na trenutke, iz Dodikovih riječi se može zaključiti da je RS centar svjetskog pravnog poretka, a on lično vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma i Bečke konvencije.

Stavovi vs. odluke

Dodik tvrdi da zaključci NSRS nisu obavezujući, već predstavljaju “stavove naroda”. Ali ako su ti “stavovi” toliko benigni, zašto onda ulaže toliko energije da ih brani? Možda zato što u Dodikovom univerzumu “stavovi” Narodne skupštine imaju veću težinu od odluka visokog predstavnika.

Dodikova retorika dostigla je vrhunac kada je izjavio da zabrana mišljenja “vraća ljude na granu”. Iako bi se s njim teško složili, možda je ova metafora upravo ono što najbolje opisuje njegov vlastiti politički diskurs – povratak u prošlost, gdje je sve crno-bijelo, a “prava” RS su neprikosnovena.

Schmidt kao „neprijatelj“ demokratije

Prema Dodikovim riječima, Schmidtova intervencija je “presedan” koji destabilizuje političku scenu. No, pravo pitanje je: može li scena koju Dodik već godinama “stabilizuje” svojim izjavama i politikama biti išta destabilizovanija? Dodik, koji se voli pozivati na demokratiju, zaboravlja da demokratija podrazumijeva i poštovanje zakona – uključujući i one koji regulišu ovlasti visokog predstavnika.

Zaključak Dodikovog paralelnog univerzuma

Milorad Dodik je još jednom pokazao da je majstor spinovanja i manipulacije činjenicama. Njegovo stalno pozivanje na međunarodno pravo i Dejtonski sporazum ima malo veze s pravom, a više sa željom da sebe predstavi kao posljednjeg branioca srpskog naroda.

Dok Dodik gorljivo ističe da su zaključci Narodne skupštine RS „stavovi“ i ne obavezujuće odluke, upravo u toj formulaciji leži prava poruka – on je svestan da su ti stavovi u suštini bez stvarne političke moći. Srozavanjem svojih vlastitih zaključaka na nivo „mišljenja“, Dodik suptilno prepoznaje da je visoki predstavnik imao pravo da se umiješa. To nije samo sumnja u vlastite političke odluke, već i pokušaj da se smanji značaj Narodne skupštine RS u očima međunarodne zajednice i, najvažnije, u očima samog Schmidta.

Na kraju, dok Schmidt koristi ovlasti koje mu dodjeljuje međunarodna zajednica, Dodik nastavlja graditi svoj imaginarni svijet u kojem NSRS donosi odluke koje su važnije od svih drugih zakona. I dok Schmidt radi, Dodik priča – i još uvijek vjeruje da će ta priča promijeniti stvarnost.