Belmina Čajića su 26 mjeseci liječili na UKC Tuzla, 26 mjeseci mu nisu uspostavili dijagnozu, 26 mjeseci mu nisu dali pravo na drugo liječničko mišljenje, … 19.06.2023. godine, izdahnuo je kod kuće, na majčinim rukama …

Juče smo na poziv Zahire Čajić posjetili nju i njenog muža Omera, i u domu Čajića odslušali najtužniju, najtežu i najmučniji priču u dugo vremena.

Zahira i Omer tvrde da su im doktori na UKC Tuzla svojom sujetom, arogancijom i nesavjesnim liječenjem ubili 28-godišnjeg sina Belmina.

Belminova tragedija je počela jakim i čestim glavoboljama i visokim pritiskom.

Na osnovu nalaza urina, doktori su utvrdili da mu jedan bubreg radi sa 27%, a drugi sa 21% kapaciteta. Ono što nisu utvrdili je – ZAŠTO.

Svi ostali Belminovi nalazi su bili uredni.

Belminovo liječenje, svih 26 mjeseci, pa sve do njegove prerane smrti, vođeno je bez dijagnoze.

Doktori na UKC nisu mogli da je utvrde.

Nije sporno to što nisu mogli da utvrde dijagnozu. Niko nije sveznan i svemoguć. Svaki čovjek ima granice. Možda je i stara ili neispravna dijagnostička oprema doprinijela tome, a možda je to jednostavno bila bolest “jedan u milion”.

Sporno je to što su, iako nisu mogli utvrditi dijagnozu – a samim tim nisu mogli niti da odrede pravu terapiju, doktori uporno odbijali da Belminu i roditeljima dopuste da ide u Zagreb na Rebro, u Beograd na VMA, ili u Tursku.

Cijelo vrijeme su svi tvrdili da je UKC Tuzla najbolje mjesto za njegovo liječenje – bez dijagnoze.

Na osnovu nalaza koji su u početku otkrili da Belminovi bubrezi rade sa petinom kapaciteta – stavili su ga na dijalizu.

Belmin je teško podnosio dijalizu koja mu je zbog tankih vena bila vrlo bolna, i nakon svake dijalize osjećao se sve lošije, glavobolje su bile jače, pritisak nije opadao, već je dostizao rekordne vrijednosti.

Ipak, dijaliza je pojačana.

Belmin je bio sve slabiji.

Kopnio je.

U prvo vrijeme, početkom liječenja, Belmin je normalno obavljao fiziološke potrebe (mokrio je normalno). S vremenom je prestao mokriti, a pri kraju je zbog previsokog pritiska koji je trajao predugo, izgubio i vid.

U prvoj Belminovoj otpusnoj listi piše da su “iscrpljene sve mogućnosti” i da ga šalju kući.

U zadnjoj Belminovoj otpusnoj listi tvrdi se da je Belmin odustao od liječenja iako nisu iscrpljene sve mogućnosti.

Zahira i Omer su bili neumorni u traženju pomoći svom Belminu. Slali su mailove u Zagreb, Beograd, Tursku, … i svi su bili spremni da prime Belmina na dopunsko dijagnosticiranje i liječenje, ali uvijek je bio uslov da UKC da “preporuku” da Belmin ide dalje tražiti sebi pomoći.

To Belminu nisu dali u UKC Tuzla.

Roditelji pretpostavljaju da pošto je UKC u višemilionskim dugovima, nisu htjeli da novac iz ZZOTK ide drugim ustanovama i bolnicama.

Priča o Zahiri i Omeru, o njihovoj tragediji, o prerano i na prebolan način ugašenom Belminovom životu je preduga i prepuna detalja koji su svaki na svoj način važni za cijelu sliku, da to ne može stati ni u pet članaka a ne u jedan.

Zato smo se dogovorili sa Čajićima da ovih dana snimimo video materijal sa njihovom ispovijesti, i pošaljemo svim uglednijim web portalima da objave.

LuPortal ne želi da ograniči “publiku” na svojih 1.000+ pratitelja, već želimo da tu priču odslušaju desetine, a možda i stotine hiljada osoba u BiH i van nje.

Smatramo svojom ljudskom obavezom da interes bračnog para Čajić i njihovog sina Belmina, i ne dak Bože budućih Belmina, stavimo iznad svojih interesa i sujete.

Ipak smo mi novinari a ne doktori …

Iskreno, drugi put odslušati i doživjeti Zahirinu priču, kako se sve odvijalo će biti veliki test za urednika, jer je ono što je čuo i vidio juče ostavilo dubok i neizbrisiv trag na njegovu psihu i unutarnji mir.

Ali, kao što i Zahira i Omer kažu:

– “Mi se više ne borimo za Belminov život. Njega više nema i ništa ga ne može vratiti. Mi se sada borimo da mi budemo zadnji roditelji koji medijima pričaju ovakvu priču.”

Zahira je 08.08.2023. rodine, ručno pisanu krivičnu tuzbu predala u Tužilaštvo TK.

Nije zadovoljna kako se stvari odvijaju.

Od tada joj je samo uzeta izjava u MUP Lukavac, i niko je ne izvještava o toku istrage.

Pisala je molbu da je informišu dokle se došlo sa istragom – ali nikada nije dobila odgovor.

“Neću odustati – kaže – dok istina ne ugleda svjetlo dana i krivci ne budu propisno kažnjeni. Znam i da se borim i sa politikom, ali to mi ništa ne znači niti me plaši.”

Sada, vi koji imate djecu, pomilujte ih po glavu, pomirišite i poljubite im kosu, i samo pokušajte razumjeti kako je Zahirinom i Omerovom srcu.