Kako je standardizacija jezika oblikovala prostor bivše Jugoslavije i zašto je pitanje bosanskog jezika i danas predmet rasprava

Godine 1850. u Beču je održan sastanak poznat kao Bečki književni dogovor, na kojem su učestvovali istaknuti književnici i jezikoslovci tog vremena, među njima Ivan Mažuranić, Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Franc Miklošić. Ovaj susret imao je za cilj približavanje i standardizaciju književnog jezika među južnoslavenskim narodima, u vrijeme kada je jezička situacija bila izrazito neujednačena.

U tadašnjoj Srbiji u zvaničnoj upotrebi bio je slavenoserbski jezik – mješavina crkvenoslavenskog i narodnog govora, koji je bio težak za razumijevanje širim slojevima stanovništva. Na hrvatskom prostoru dominirala su različita narječja, uključujući kajkavsko, što je dodatno otežavalo stvaranje jedinstvenog književnog standarda.

Dogovor iz Beča donio je kompromis prema kojem se kao osnova zajedničkog književnog jezika uzima štokavsko narječje, posebno ijekavskog izgovora. Upravo je to narječje bilo široko rasprostranjeno na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i dijelova Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Ovaj izbor imao je dugoročne posljedice za razvoj jezika u regionu.

Važno je napomenuti da Bosna i Hercegovina u tom trenutku nije imala svoje predstavnike na ovom skupu, jer se nalazila pod Osmanskim carstvom. Zbog toga dio autora i danas ističe da su odluke o standardizaciji jezika donesene bez direktnog učešća tadašnjeg bosanskog društva.

O tim pitanjima pisao je i fra Antun Knežević, franjevac i autor koji se zalagao za afirmaciju bošnjačkog identiteta. On je još 1870. godine ukazivao na činjenicu da je jezik koji se koristi u Bosni poslužio kao osnova za razvoj književnih jezika kod susjednih naroda, ali da se pritom zanemaruje njegovo porijeklo i naziv.

Tokom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini donesene su i administrativne odluke koje su dodatno uticale na naziv jezika. Naredbom Zemaljske vlade iz 1907. godine uvedena je službena upotreba naziva „srpsko-hrvatski jezik“ u institucijama, školama i upravi, čime je raniji naziv „bosanski jezik“ potisnut iz zvanične upotrebe.

Uprkos tome, brojni intelektualci i književnici kroz historiju ukazivali su na posebnost jezika kojim se govori u Bosni i Hercegovini. Među njima je i Isidora Sekulić, koja je u svojim esejima isticala bogatstvo izraza i specifičnost jezičkog naslijeđa ovog prostora, naglašavajući njegovu kulturnu i umjetničku vrijednost.

Slično je govorio i Miroslav Krleža, koji je posebno cijenio izražajnost jezika bosanskohercegovačkih Muslimana, ističući njegovu ljepotu i književni potencijal.

Danas, pitanje bosanskog jezika i njegovog naziva ostaje dio šire društvene i političke rasprave u regionu. Iako postoje različiti pogledi na njegov razvoj i status, nesporno je da je jezička historija ovog prostora složena i duboko povezana s političkim i kulturnim procesima koji su je oblikovali kroz stoljeća.

Izvorni tekst: Hurem I.