Ako objavu postavite javno, morate biti spremni da nećete dobiti samo komentare koji vam prijaju – razlika u političkom stavu nije uvreda, a pristojno neslaganje nije napad

Društvene mreže odavno nisu samo mjesto za objavljivanje fotografija, vijesti i svakodnevnih događaja. Postale su javni prostor u kojem ljudi iznose političke stavove, komentarišu društvene pojave, javne ličnosti i odluke koje se tiču svih nas.

U tom prostoru jedno pitanje postaje posebno važno: da li osoba koja objavi određeni sadržaj može očekivati da svi koji ga komentarišu imaju isto mišljenje kao ona?

Objava nije poziv samo istomišljenicima

Kada neko na svom profilu objavi mišljenje, politički stav ili komentar o određenoj osobi, sasvim je legitimno da očekuje pristojnu komunikaciju.

Ali pristojna komunikacija ne znači – saglasnost.

Osoba koja komentariše ima pravo reći da se ne slaže, ponuditi drugačije viđenje događaja ili iznijeti drugačiji politički stav, pod uslovom da to čini bez vrijeđanja, prijetnji i ličnih napada.

Različito mišljenje nije uvreda. Neslaganje nije napad. Kritika nije omalovažavanje.

Kritika nije isto što i vrijeđanje

Jedan od problema komunikacije na društvenim mrežama jeste što se svaka kritika često doživljava kao napad.

Postoji, međutim, jasna razlika između rečenice: „Ne slažem se s ovim stavom i evo zbog čega“ i ličnog vrijeđanja autora ili osobe o kojoj se govori.

U prvom slučaju imamo različito mišljenje i argumentaciju. U drugom imamo lični napad.

Upravo tu bi trebala biti granica.

Ne moramo prihvatiti tuđi stav, ali bi trebalo biti moguće čuti ga bez potrebe da se druga osoba zbog toga omalovažava ili ušutkava.

Da li je potrebno privatno reagovati na drugačiji komentar?

Posebno pitanje predstavlja praksa da autor objave privatno kontaktira osobu koja je ostavila komentar koji mu se nije dopao.

Naravno, svako može nekoga kontaktirati privatnom porukom. Nekada je to i najbolji način da se razjasni nesporazum ili smiri nepotrebna tenzija.

Ali ako je komentar pristojan i argumentovan, zbog čega bi neko morao privatno objašnjavati zašto se ne slaže sa autorom objave?

Još važnije, ako se na drugačiji stav ne odgovara javnom argumentacijom, nego se komentatoru šalje privatna poruka kako bi mu se prigovorilo zbog onoga što je napisao, takvo ponašanje može otvoriti pitanje šta je stvarni cilj takve komunikacije.

Ne mora svaki takav postupak imati skrivenu namjeru. Nekada osoba jednostavno želi izbjeći javnu raspravu ili nesporazum riješiti nasamo.

Ali u određenim situacijama privatno kontaktiranje može ostaviti utisak pokušaja da se izbjegne javna argumentovana rasprava, izvrši pritisak na komentatora ili ga se navede da povuče, ublaži ili prešuti svoje mišljenje.

Mogući motiv može biti i želja da se izbjegne situacija u kojoj bi drugi korisnici mogli vidjeti i čuti drugačiji argument. Ako se javna objava koristi za iznošenje vlastitog stava, a na suprotno mišljenje reaguje se privatno, postavlja se legitimno pitanje: zašto se argumenti ne sučele tamo gdje je i iznesen stav – javno?

Naravno, o motivima ne treba donositi zaključke bez konkretnih dokaza. Ali ponašanje je moguće posmatrati i kroz njegov efekat: da li privatna poruka služi razgovoru ili predstavlja pritisak na osobu zato što se usudila javno misliti drugačije?

Ako smo spremni svoje mišljenje iznijeti javno, trebalo bi biti normalno da javno čujemo i drugačije mišljenje.

Svako ima pravo uređivati vlastiti profil

Naravno, svako ima pravo odlučiti šta će dozvoliti na svom profilu.

Autor objave može ukloniti komentar, ograničiti komentarisanje ili blokirati korisnika. To je dio njegovog prava da uređuje vlastiti profil.

Ali postoji razlika između prava da moderiramo svoj prostor i očekivanja da drugi ljudi zbog toga promijene svoje mišljenje.

Možemo ukloniti komentar, ali ne možemo izbrisati činjenicu da neko misli drugačije.

Posebno kada je riječ o politici

Kod političkih tema ovo pitanje je još izraženije.

Politička uvjerenja nisu nešto oko čega svi moraju imati isti stav. U demokratskom društvu sasvim je normalno da građani podržavaju različite stranke, političare i politike.

Zato nije realno očekivati da se ispod političke objave pojavljuju samo komentari koji potvrđuju stav autora.

Ako želimo samo komentare s kojima se slažemo, onda ne tražimo raspravu – tražimo potvrdu vlastitog mišljenja.

Sloboda izražavanja ne znači slobodu vrijeđanja

Prihvatanje drugačijeg mišljenja, naravno, ne znači da je sve dozvoljeno.

Prijetnje, govor mržnje, uznemiravanje, lični napadi i vrijeđanje nisu isto što i argumentovano neslaganje.

Zato bi osnovno pravilo trebalo biti jednostavno: možemo se ne slagati, ali možemo razgovarati bez vrijeđanja.

Možemo li prihvatiti da neko misli drugačije?

Možda je upravo sposobnost da saslušamo osobu s kojom se ne slažemo jedan od najvažnijih pokazatelja kulture komunikacije na društvenim mrežama.

Ne moramo prihvatiti svaki komentar. Ne moramo nastaviti svaku raspravu. Ne moramo promijeniti vlastiti stav.

Ali ako je neko svoje neslaganje izrazio pristojno, trebalo bi prihvatiti njegovo pravo da misli drugačije.

Ako želimo da drugi poštuju naše pravo da iznesemo svoje mišljenje, moramo poštovati i njihovo pravo da iznesu drugačije.

Društvene mreže ne bi trebale biti klub istomišljenika u kojem su dobrodošli samo oni koji se slažu s nama.

Jer kada svi moraju misliti isto, više nemamo razgovor – Imamo samo eho.

Istraživanje/analiza: LuPortal