Za razliku od lokalnih izbora prije dvije godine, ovogodišnja predizborna kampanja na terenu zasad djeluje neobično tiho. Nema gotovo nikakvih velikih skupova, info-pultova je malo, plakata je manje, a političari i kandidati kao da su se sa ulica preselili na Facebook. Jesu li građani postali apatični – ili su političari samo promijenili način na koji do njih dolaze?

Od 4. septembra, kada je zvanično počeo predizborni period, prošlo je devet dana. Dovoljno da se stekne prvi utisak o tome kako će izgledati kampanja za predstojeće opće izbore u Bosni i Hercegovini. A taj prvi utisak prilično je neobičan.

Na terenu – tišina. Na Facebooku – gotovo pa neprekidna kampanja.

Za razliku od lokalnih izbora prije dvije godine, kada su ulice, trgovi, mjesne zajednice, ugostiteljski objekti i drugi javni prostori bili mnogo vidljivije ispunjeni stranačkim aktivnostima, ovog septembra takva slika zasad izostaje. Predizbornih skupova gotovo da nema. Info-pultovi nisu postali svakodnevna pojava. Plakata je primjetno manje, a kada se pojave, uglavnom je riječ o velikim, takozvanim džambo plakatima.

Kandidati se, međutim, nisu povukli. Samo su promijenili mjesto. Društvene mreže, posebno Facebook, posljednjih dana postale su svojevrsni glavni izborni trg. Stranačke stranice i profili kandidata aktivni su gotovo svakodnevno, a Facebook Storyji puni su fotografija kandidata, susreta, sastanaka, obilazaka, druženja i poruka biračima. Kao da je politička kampanja napustila ulicu i preselila se u telefon.

Jesu li to i političari postali apatični?

Jedno od mogućih objašnjenja jeste upravo ono koje se posljednjih godina sve češće pripisuje građanima – apatija. Ako su birači umorni od politike, obećanja, sukoba i predizbornih parola, možda su i političke stranke shvatile da nema mnogo smisla organizovati velike skupove na kojima će se pojaviti nekoliko desetina ili nekoliko stotina ljudi.

Drugim riječima – možda su i političari shvatili da je entuzijazam birača manji nego ranije.

Ali postoji i drugo objašnjenje.

Možda političari nisu postali manje aktivni. Možda su samo postali racionalniji.

Jedan telefon umjesto deset plakata

Zašto trošiti novac na desetine plakata, iznajmljivanje prostora, ozvučenje, bine, prevoz ljudi i organizaciju skupa, ako se ista poruka može za nekoliko minuta objaviti na Facebooku i doći do hiljada ljudi?

Posebno kada se zna da se društvene mreže mogu koristiti ciljano. Kandidat više ne mora čekati da birač dođe na njegov skup. Dovoljno je da se pojavi na njegovom ekranu.

Fotografija sa građanima, kratki video, obilazak mjesne zajednice, sastanak sa privrednicima, razgovor sa penzionerima, sportski događaj ili jednostavno nekoliko rečenica uz fotografiju – sve to može postati izborni materijal. I što je možda još važnije – sadržaj se može ponavljati svakog dana.

Plakat stoji na jednom mjestu. Facebook objava ide tamo gdje se nalazi korisnik. Zato se čini da političke stranke sve više prihvataju logiku prema kojoj nije najvažnije koliko su vidljive na ulici, nego koliko puta mogu biti viđene na ekranu.

Je li kampanja postala jeftinija?

Vjerovatno je i novac jedan od razloga. Izborna kampanja košta. Veliki skupovi, logistika, plakati, bilbordi, prevoz, promotivni materijal i sve ono što prati klasičnu kampanju mogu predstavljati ozbiljan trošak.

Digitalna kampanja omogućava potpuno drugačiju računicu. Jedna fotografija može biti objavljena besplatno. Jedan video može se napraviti telefonom. Jedna objava može se dodatno promovisati uz relativno mali iznos.

To ne znači da su društvene mreže besplatne – nisu. Ali omogućavaju strankama i kandidatima da novac troše selektivnije i preciznije.

Zato je sasvim moguće da dio onoga što danas izgleda kao manjak aktivnosti zapravo predstavlja promjenu u načinu trošenja kampanjskog novca.

A možda svi čekaju – posljednjih deset dana

Postoji, međutim, još jedna mogućnost. Možda ovo uopće nije prava slika kampanje. Možda gledamo tek njeno zagrijavanje.

Do izbora ima još dovoljno vremena, a političke stranke dobro znaju da se pažnja birača ne može držati na maksimalnom nivou punih mjesec dana. Ako kampanju prerano „potroše“, postoji opasnost da birači do 4. oktobra zaborave šta su čuli početkom septembra.

Zbog toga nije nemoguće da se intenzitet namjerno dozira. Prvih dvadesetak dana – prisutnost, fotografije, obilazak terena, društvene mreže i relativno blage poruke. A onda, u posljednjih desetak dana, od otprilike 24–25. septembra do završetka kampanje 3. oktobra – pun gas.

Više skupova. Više videa. Više napada na političke protivnike. Više obećanja. Više poruka biračima. I, naravno, mnogo više oglašavanja.

Jer ono što se biraču kaže nekoliko dana prije glasanja ima veću šansu ostati u njegovom sjećanju nego ono što je čuo mjesec ranije.

Od kampanje prema biraču – ili birač prema kampanji?

Tu dolazimo do možda najvažnije promjene. Nekada je političar morao doći pred građane. Danas građanin političara može dobiti direktno na svom telefonu.

Nekada je za poruku trebalo organizovati skup. Danas je dovoljna kamera mobilnog telefona. Nekada je političar morao čekati da novinar objavi njegovu izjavu. Danas sam proizvodi sadržaj i distribuira ga vlastitoj publici.

To mijenja i samu prirodu političke komunikacije. Kandidat više ne govori nužno „svima“. On može pokušati govoriti upravo onima koje želi pridobiti.

Zbog toga je moguće da se kampanja sve manje mjeri brojem okupljenih ljudi, a sve više brojem pregleda, reakcija, dijeljenja i dosega objava.

Problem je, međutim, što veliki broj pregleda ne znači automatski i veliki broj glasova.

Lajk nije glas. Pregled nije glas. Dijeljenje nije glas.

Na kraju kampanje sve se svodi na jedno – hoće li osoba koja je gledala video ili fotografiju zaista izaći na biračko mjesto i zaokružiti baš tog kandidata.

A šta ako su građani zaista umorni?

Ne treba zanemariti ni najjednostavnije objašnjenje – možda je političko tržište zasićeno.

Građani godinama slušaju gotovo iste teme, ista obećanja i iste međusobne optužbe. Promijenila su se imena kandidata, koalicije i stranački dresovi, ali se osnovne političke poruke često vrte oko istih problema.

Zato bi slabija aktivnost na terenu mogla biti i posljedica procjene da veliki dio birača više ne reaguje na klasične predizborne metode.

Ako građani ne dolaze na skupove, zašto organizovati skup? Ako se malo ko zaustavlja kod info-pulta, zašto postavljati deset novih? Ako birači ne obraćaju pažnju na desetine plakata, možda je bolje platiti ciljanu objavu na društvenim mrežama.

To bi značilo da se političari ne povlače iz kampanje. Samo prate birače tamo gdje ih mogu pronaći.

Hoće li posljednja sedmica promijeniti sliku?

Zato će biti zanimljivo posmatrati naredne dvije sedmice. Ako se sadašnja tišina nastavi sve do posljednje trećine kampanje, onda ćemo vjerovatno moći govoriti o ozbiljnoj promjeni modela političkog predstavljanja.

Ako se, međutim, krajem septembra ulice odjednom ispune skupovima, plakatima, štandovima i političkim porukama, onda će prvih dvadesetak dana vjerovatno biti samo uvod u završnu kampanju.

A upravo bi taj završni period mogao biti najvažniji.

Jer političari znaju ono što znaju i trgovci, oglašivači i marketinški stručnjaci – poruka neposredno prije odluke ima posebnu težinu.

Zato možda nije slučajno što je kampanja zasad relativno tiha. Možda se samo čuva municija.

Politička kampanja 2026. – manje ljudi, više ekrana?

Za sada je možda prerano donijeti konačan zaključak. Je li riječ o političkoj apatiji? Nedostatku novca? Promjeni strategije? Zasićenosti birača? Ili planskom čekanju završnice?

Vjerovatno pomalo od svega.

Ali jedna stvar već sada izgleda prilično očigledno:

Predizborna kampanja više nije ono što je nekada bila.

Političar više ne mora nužno stajati na bini pred nekoliko stotina ljudi. Može sjediti u kancelariji, snimiti tridesetak sekundi videa i u jednom danu doći do nekoliko hiljada ljudi.

Ne mora lijepiti stotine plakata. Dovoljno je da se njegovo ime nekoliko puta pojavi na ekranu birača.

Ne mora organizovati veliki skup da bi ostavio utisak da je aktivan. Dovoljno je da njegov Facebook profil svakog dana pokazuje da „nešto radi“.

I upravo zato će ovi izbori biti zanimljivi i iz jednog drugog razloga.

Možda ćemo nakon 4. oktobra, osim pitanja ko je dobio najviše glasova, morati postaviti i pitanje:

Da li je ovo bio izborni ciklus u kojem su političari konačno shvatili da više ne moraju izlaziti pred birače – jer birači ionako svakodnevno izlaze pred njihove ekrane?

Analiza: LuPortal