Dok medijski prostor često zauzimaju sukobi, nacionalne podjele i političke prepirke, priče o ljudima koji su pokazali moralnu hrabrost i saosjećanje prema žrtvama bez obzira na njihovu nacionalnost rijetko dospijevaju na naslovnice. Jedna od takvih priča je i priča o Borki Ožegović.

Priče koje povezuju ljude, vraćaju vjeru u čovjeka i podsjećaju da ljudskost koja može nadjačati mržnju, često ostaju u sjeni političkih prepucavanja i svakodnevnih kontroverzi. U vremenu kada se prošlost nerijetko koristi za produbljivanje podjela, rijetko se govori o pojedincima koji su pokazali da istina i savjest mogu biti važniji od pripadnosti bilo kojem narodu.

Jedna od takvih osoba bila je Borka Ožegović iz sela Gornje Ratkovo na Manjači.

Prema dostupnim svjedočenjima i medijskim izvještajima, upravo je ona istražiteljima pomogla da dođu do informacija koje su dovele do otkrivanja masovne grobnice Bunarevi kod nekadašnjeg logora Manjača. Zahvaljujući tim informacijama, porodice ubijenih dobile su priliku da pronađu i dostojanstveno sahrane svoje najmilije.

To nije bila priča o politici. Nije bila ni priča o nacijama. Bila je to priča o ženi koja je odlučila da ne može i ne smije da šuti pred nepravdom.

U društvu koje se još uvijek suočava s posljedicama rata, ovakvi postupci zahtijevaju posebnu hrabrost. Reći istinu onda kada ona nije popularna i pomoći da se rasvijetle zločini bez obzira nad kim su počinjeni predstavlja jedan od najviših oblika građanske odgovornosti.

Ipak, o Borki Ožegović se malo govori.

Njeno ime rijetko se spominje u televizijskim emisijama, dokumentarcima ili udarnim vijestima. Nema velikih godišnjica posvećenih njenom djelu, niti je njena priča postala sastavni dio javnog sjećanja u mjeri u kojoj bi mnogi očekivali.

Posebno potresna činjenica jeste da je Borka Ožegović 2001. godine svirepo ubijena u svojoj kući. Počinioci tog zločina nikada nisu otkriveni, a slučaj ni danas nije rasvijetljen. Iako su se tokom godina pojavile brojne pretpostavke o mogućim motivima, nijedna povezanost između njenog ubistva i otkrivanja masovne grobnice nije pravosnažno dokazana.

Bez obzira na to, ostaje činjenica da je svojim postupkom pokazala kako ljudskost nema nacionalnost.

Možda upravo zbog toga ovakve priče ne dobijaju prostor koji zaslužuju.

Ovakve priče ne odgovaraju jednostavnim podjelama na „naše“ i „njihove“.

Ne uklapaju se u narative koji traže kolektivne krivce ili kolektivne heroje.

Podsjećaju nas da su i u najtežim vremenima postojali pojedinci koji su birali savjest umjesto šutnje.

A upravo su takve priče možda najvažnije za budućnost Bosne i Hercegovine.

Jer društvo koje zaboravi ljude poput Borke Ožegović rizikuje da zabor