Nakon neuspjele prodaje kompletnog kompleksa, stečajni postupak ulazi u novu fazu. Hoće li pojedinačni pogoni pronaći investitore i mogu li raditi bez koksnih baterija koje su decenijama bile srce proizvodnje?

Koksara Lukavac neće biti prodata kao jedinstvena cjelina, nakon što na posljednji javni poziv nije pristigla nijedna zvanična ponuda za kupovinu kompletnog industrijskog kompleksa.

Stečajni upravnik Almir Bajrić potvrdio je da je bilo određenog interesa investitora, ali da nijedna ponuda nije formalno dostavljena. Time je okončan još jedan pokušaj prodaje Koksare kao jedinstvenog poslovnog sistema.

Sada se pažnja usmjerava na prodaju imovine kroz posebne proizvodne cjeline. Odbor povjerilaca trebao bi do kraja mjeseca odlučiti o modelu prodaje i početnim cijenama, a očekuje se da bi upravo takav pristup mogao privući veći broj potencijalnih investitora.

Međutim, pred budućim kupcima nalazi se ključno pitanje: mogu li pojedini pogoni opstati bez proizvodnje koksa, koja je decenijama predstavljala osnovu rada cijelog kompleksa?

Koksara nije bila jedna fabrika nego lanac međusobno povezanih postrojenja

Za razliku od mnogih industrijskih preduzeća, Koksara Lukavac nije bila zasnovana samo na proizvodnji koksa za metaluršku industriju.

Tokom procesa koksovanja nastajao je čitav niz nusproizvoda koji su predstavljali sirovinu za druge fabrike unutar istog kompleksa.

Iz uglja se proizvodio koks, ali istovremeno i:

  • koksni plin,
  • katran,
  • benzol,
  • amonijak,
  • sumporna jedinjenja.

Ovi nusproizvodi nisu bili otpad. Naprotiv, oni su bili osnova za rad niza drugih pogona.

Industrijski lanac funkcionisao je na sljedeći način:

  • ugalj → koks → koksni plin → energana → električna energija i para
  • koksni plin → amonijak → amonijum-sulfat
  • koksni plin → benzol → anhidrid maleinske kiseline (AMK)
  • koksni plin → katran → hemijski proizvodi

Zbog toga je svaki zastoj u proizvodnji koksa direktno pogađao i ostale dijelove sistema.

Koksni plin bio je „krvotok“ cijelog kompleksa

Najvažniji nusproizvod bio je koksni plin.

Nakon izdvajanja katrana, benzola i amonijaka, pročišćeni plin koristio se za zagrijavanje koksnih baterija, proizvodnju pare i električne energije, ali i kao gorivo za druge procese unutar fabrike.

Bez proizvodnje koksa nema ni koksnog plina, a bez koksnog plina gubi se energetska osnova na kojoj je bio zasnovan veliki dio kompleksa.

Upravo zato se postavlja pitanje da li pojedini pogoni mogu opstati samostalno.

Fabrika AMK ima najveće šanse za opstanak

Među svim postrojenjima, Fabrika anhidrida maleinske kiseline (AMK) smatra se najizglednijim kandidatom za samostalan nastavak rada.

Iako je sirovina za njenu proizvodnju tradicionalno dolazila iz Koksare kroz benzol proizveden koksovanjem, taj benzol danas je moguće nabavljati na tržištu.

To znači da potencijalni investitor ne mora obavezno pokrenuti proizvodnju koksa da bi pokrenuo proizvodnju AMK.

Zbog toga se upravo ovaj pogon često spominje kao najzanimljiviji za buduće investitore.

Energana može raditi, ali uz prilagođavanje

Energana je nekada koristila koksni plin kao osnovni energent.

Bez njega njen rad postaje znatno složeniji.

Ipak, stručnjaci smatraju da bi energana mogla biti prilagođena korištenju prirodnog gasa, lož-ulja ili drugih goriva.

Takav scenario zahtijevao bi dodatna ulaganja i vjerovatno povećao troškove proizvodnje energije, ali tehnički nije nemoguć.

Proizvodnja amonijum-sulfata suočena s najvećim izazovima

Potpuno drugačija situacija je sa pogonima koji su direktno zavisili od amonijaka dobijenog iz koksnog plina.

Amonijum-sulfat proizvodio se upravo iz amonijaka izdvojenog tokom procesa koksovanja.

Ako nema koksa, nema ni amonijaka.

Teoretski je moguće kupovati amonijak na tržištu, ali tada se postavlja pitanje ekonomske isplativosti takve proizvodnje.

Benzol i katran ne mogu nastajati bez koksa

Pogoni za proizvodnju benzola i katrana među najviše su vezani za koksne baterije.

Ovi proizvodi nastaju isključivo tokom procesa koksovanja uglja.

Bez rada koksnih baterija nema ni benzola ni katrana, što znači da ta postrojenja praktično nemaju funkciju ukoliko se proizvodnja koksa ne obnovi.

Šta je sa fabrikom mineralnih đubriva?

Fabrika mineralnih đubriva, koja je i prije stečaja bila ugašena, mogla bi teoretski biti ponovo pokrenuta.

Međutim, njen budući rad zavisio bi od nabavke sirovina izvan Koksare, čime bi izgubila svoju nekadašnju povezanost sa ostatkom kompleksa.

To bi značilo potpuno drugačiji poslovni model nego što je postojao ranije.

Remont i sistemi za vodu među najnezavisnijim dijelovima

Za razliku od hemijskih postrojenja, remontni kapaciteti Koksare nisu direktno zavisili od proizvodnje koksa.

Takvi pogoni mogli bi pružati usluge drugim industrijskim kompanijama, termoelektranama, cementarama i rudnicima.

Slična je situacija i sa postrojenjima za preradu i distribuciju tehnološke vode, koja bi mogla funkcionisati relativno samostalno.

Prodaja po cjelinama otvara nova pitanja

Nova strategija prodaje mogla bi povećati šanse da pojedini dijelovi Koksare pronađu investitore.

Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliko je moguće očuvati logiku industrijskog sistema koji je decenijama funkcionisao kao jedinstvena tehnološka cjelina.

Dok AMK, remont i pojedina infrastrukturna postrojenja imaju realne izglede za samostalan opstanak, budućnost pogona koji zavise od benzola, katrana, amonijaka i koksnog plina u velikoj mjeri zavisit će od toga da li će neko u budućnosti biti spreman obnoviti proizvodnju koksa.

Upravo od odgovora na to pitanje zavisit će da li će Koksara Lukavac postati skup pojedinačnih industrijskih pogona ili će dio nekadašnjeg proizvodnog lanca ipak uspjeti preživjeti u novom obliku.

Analiza: LuPortal