Dok su građani, ugostitelji i lokalni akteri sami organizovali tri utakmice reprezentacije BiH, gradsku upravu nije bilo btigu za zakon i javni. Tek pred četvrtu utakmicu pojavili su se pozivi na zakonske procedure, što kod dijela javnosti stvara sumnju da je cilj preuzeti kontrolu nad događajem i usmjeriti građane isključivo na manifestaciju koju organizuju gradonačelnik i Grad Lukavac.

U Lukavcu se posljednjih sedmica otvorilo pitanje koje nadilazi samo sport i organizaciju javnih događaja, a ulazi u prostor odnosa između građana, lokalne vlasti i patriotskih osjećanja zajedništva:

ZAŠTO GRAD LUKAVAC NIJE ORGANIZOVAO JAVNO GLEDANJE UTAKMICA REPREZENTACIJE BIH, KAO ŠTO JE TO SLUČAJ U BROJNIM DRUGIM SREDINAMA U ZEMLJI?

Dok su mnogi gradovi u Bosni i Hercegovini omogućili zajednička okupljanja na trgovima i javnim površinama, Lukavac je ostao bez centralno organizovanog gledanja utakmica. Građani su, kao prave patriote, u nedostatku institucionalne inicijative, sami preuzeli stvar u svoje ruke – u kafićima, mjesnim zajednicama i improvizovanim projekcijama na otvorenom, uz projektore i privatne inicijative koje su pokušale nadomjestiti ono što se očekivalo od gradske uprave.

U tom kontekstu, u javnosti se kao ključna adresa odgovornosti vrli jasno spominju gradonačelnik i gradske vlasti , od kojih se očekivalo da prepoznaju značaj ovakvih događaja za društveni život i lokalni patriotizam, te da ih organizuju na nivou grada.

Kasna reakcija i dojam „preuzimanja kontrole“

Tek nakon tri utakmice, tri organizivanja više manjih okupljanja i gledanja utakmica fudbslske reprezentacije BiH na otvorenom, tek nakon što su se već tri puta pojavile, među građanima veoma pozitivno dočekane i hvaljenje spontane lokalne inicijative, gradonačelnik je uputio javni poziv ugostiteljima, sportskim klubovima, mjesnim zajednicama i organizacijama da najave javna gledanja utakmica kako bi grad mogao provesti „organizacijske, sigurnosne i administrativne aktivnosti“.

U istoj komunikaciji naglašena je potreba da se svi budući događaji unaprijed prijave, što jeste dio zakonskog okvira za javna okupljanja na otvorenom prostoru, ali je u dijelu javnosti doživljeno kao sumnjiva zakašnjela reakcija na već postojeću praksu.

Dodatnu pažnju izazvala je činjenica da su se među organizatorima koji su ranije samoinicijativno organizovali gledanja utakmica, a koji su na određeni način „preuzeli ulogu grada“, našle i dvije gradske vijećnice. Time je situacija dobila i političku dimenziju, jer su upravo građani i lokalni predstavnici, umjesto institucija, pokrenuli ono što se u drugim sredinama smatra standardnom gradskom aktivnošću.

Propust institucija i pitanje javnog interesa

U suštini, ono što se u Lukavcu dogodilo može se posmatrati kao propust gradske administracije da prepozna jednostavnu, ali društveno važnu potrebu: zajedničko gledanje utakmica reprezentacije BiH kao oblik javnog okupljanja, identiteta i zajedništva.

Takvi događaji u mnogim gradovima nisu samo zabava, nego i simboličan prostor okupljanja građana oko reprezentacije, gdje se gradi osjećaj pripadnosti i lokalnog patriotizma.

U tom smislu, dio javnosti smatra da je inicijativa trebala doći upravo iz gradske uprave, a ne iz privatnih i političkih aktera na terenu – a tek sada još dobijaju i “droncanje“.

Od građanske inicijative do političkog dojma

Kada su građani, ugostitelji i lokalni akteri već tri puta organizovali gledanja utakmica bez ijednog i najmanjeg incidenta, uključujući i dvije gradske vijećnice koje su se priključile organizaciji, ta praksa je već postala činjenica na terenu.

ZAŠTO TEK SADA A NE ODMAH NAKON PRVE, ILI DRUGE, ILI ČAK NAKON TREĆE UTAKMICE???

U ovom trenutku dolazi do nove faze – institucionalne reakcije, u kojoj gradonačelnik traži da se sve ubuduće najavi i formalno koordinira. Iako je to u skladu sa zakonskim okvirima javnih okupljanja, dio javnosti to doživljava kao pokušaj da se naknadno preuzme kontrola nad procesom koji je već spontano zaživio.

Zbog toga se stvara dojam da se problem ne vidi u izostanku ranije organizacije, nego u činjenici da su drugi akteri „preuzeli posao grada“ i time pokazali da postoji jasna društvena potreba koju institucije nisu na vrijeme prepoznale.

Propustili su da organizuju zajedničko gledanje tri utakmice, i tek sada kada gradonačelnik najavljuje organizaciju gledanja četvrte utakmice – odjednom je bitan zakon. Uz napomenu o zakonskoj obaveznoj najave okupljanja, sve liči na pokušaj da se ovaj put onemogući ili obeshrabri da bilo ko drugi organizuje javna gledanja, kako bi se što više okupljenih preusmjerili isključivo na događaj koje organizuju gradonačelnik i gradska uprava.

Zaključak: između propusta i kasne reakcije

Bez obzira na različite interpretacije, činjenica ostaje da u Lukavcu nije bilo pravovremene institucionalne organizacije javnog gledanja utakmica reprezentacije BiH, iako je takva praksa prisutna u mnogim drugim sredinama, i to nikakva i ničija objava ne može promijeniti.

Građani, prepušteni sami sebi, taj prostor di popunili sami, uz podršku lokalnih aktera, uključujući i dvije gradske vijećnice, što je dodatno naglasilo jaz između institucionalne reakcije i stvarne potrebe zajednice.

Kasniji poziv gradonačelnika može se posmatrati kao pokušaj uspostavljanja reda i koordinacije, ali i kao reakcija na već postojeću iznuđenu praksu koja je nastala zbog nefostatka učešća grafonačelnika i gradske uprave – upravo tamo gdje se očekivalo da ona bude prvi organizator i nosilac tog društvenog događaja.

Mi smo jakog uvjerenja da je glavni cilj da se građanima ostavi jedini izbor da gledaju utakmicu u (debelo zakašnjeloj) organizaciji gradonačelnika i Grada.

A hoće li građani dozvoliti da se na taj način stvori privid popularnosti pojedonca i vladti – to je na njima samima da odluče.