Jesu li u pitanju nesposobni menadžmenti ili se koriste povećanjem minimalca kao izgovorom da se riješe “nepoželjnih” radnika?

Gostovanje direktorice Službe za zapošljavanje KS Amine Džonlagić na TV Sarajevo otvorilo je brojna pitanja o stvarnim uzrocima povećanog broja otkaza nakon što je Vlada FBiH donijela odluku o minimalnoj plati od 1.000 KM. Iako su otkazi evidentni – preko 1.100 radnika prijavilo se na evidenciju nezaposlenih u prvim danima januara – izostaje ključni detalj: imena firmi koje su otpustile radnike i razlozi za to.

Postavlja se pitanje, da li su otpuštanja rezultat neodrživog poslovanja firmi koje su već imale finansijskih problema ili se poslodavci koriste novom situacijom kako bi otpustili radnike koji su “nepoželjni”. To mogu biti zaposleni koji često koriste bolovanja, imaju slab učinak ili su već duže vrijeme označeni kao teret za poslodavca.

Da li povećanje minimalne plate zaista uzrokuje otkaze?

Džonlagić je upozorila da su odluke poput ove donošene “preko noći” i bez ozbiljnih analiza te da su poslodavci dovedeni u nezavidan položaj. Međutim, izostanak konkretnih podataka o firmama koje otpuštaju radnike otvara prostor za sumnju. Jesu li otkazi zaista posljedica povećanja minimalca ili odraz lošeg upravljanja i nespremnosti da se poslovanje prilagodi novim okolnostima?

Nesposobni poslodavci ili zloupotreba situacije?

Postoje firme koje već godinama posluju na ivici održivosti, a svaki dodatni trošak, poput povećanja plata, može ih gurnuti u kolaps. Ali šta ako je situacija drugačija? Ako se povećanje minimalne plate koristi kao izgovor za otpuštanje radnika koje poslodavci već neko vrijeme žele ukloniti iz sistema? Ovo se posebno odnosi na radnike s čestim bolovanjima, starije zaposlenike ili one koji su već označeni kao “problematični”.

Šutnja o imenima firmi – ko se štiti?

Zašto se javno ne govori o imenima firmi koje otpuštaju radnike? Transparentnost bi pokazala da li su otpuštanja vezana za povećanje minimalne plate ili su posljedica lošeg vođenja poslovanja. Takođe, imena firmi mogla bi otkriti i da li se one svjesno koriste ovom odlukom kako bi smanjile broj zaposlenih bez obzira na stvarne razloge.

Ko su zaista “žrtve” u ovom procesu?

Džonlagić je upozorila na potencijalni sukob između poslodavaca i zaposlenih, sugerirajući da vlasti ne bi smjele donositi odluke koje unose nesigurnost u privredu. Ipak, pravo pitanje je – ko su stvarne žrtve? Jesu li to radnici koji gube posao zbog povećanja minimalca ili oni koje poslodavci označavaju kao teret? Ili su, možda, najveće žrtve radnici u firmama koje nisu spremne prilagoditi se modernim poslovnim izazovima?

Ostaje da vidimo hoće li nadležne institucije reagirati, prepoznati zloupotrebe i osigurati transparentnost u procesu prilagodbe novim ekonomskim mjerama.