U vremenu kada se pojedinci trude da učine nešto dobro, sve je glasnija manjina koja želi umanjiti svaki trud. Šta stoji iza toga — i kako se kao društvo možemo izboriti s tim?

U svakom društvu postoje ljudi koji svojim djelovanjem žele doprinijeti zajednici — oni koji upozore na problem, skrenu pažnju na tuđu nevolju, reaguju kada drugi šute ili pokušavaju inspirisati promjenu. Taj napor često je tih, nenametljiv i motivisan iskrenom željom da nešto bude bolje nego što jeste.

Međutim, paralelno s njima postoji i druga pojava: mali broj pojedinaca čija je reakcija da svakom pozitivnom pokušaju daju negativnu etiketu. Umjesto zahvalnosti ili makar razumijevanja, njihova prva misao je omalovažavanje tuđeg rada, namjera i vrijednosti.

To omalovažavanje može dolaziti iz različitih razloga — nerazumijevanja, cinizma, gnjeva, navike ili jednostavno potrebe da se bilo koja dobra namjera proglasi „skrivenim interesom“. U digitalnom dobu, posebno na društvenim mrežama, takvi glasovi, na žalost, dobijaju prostor kao i oni koji pokušavajju svijet učiniti boljim mjestom za življenje.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da negativna energija, koliko god dolazila iz manjine, oslabi ili nadjača konstruktivne i dobronamjerne inicijative. Ljudi sve češće odustaju od pomaganja, javnog istupanja, prijavljivanja sumnjivih situacija ili ukazivanja na probleme — ne zato što ne žele pomoći, nego zato što se boje da će biti ismijani, izloženi podcjenjivanju ili optuženi za motive koje nemaju.

U takvoj atmosferi, zajednica gubi nešto dragocjeno: spontanost, solidarnost i osjećaj da svaki pojedinac može biti faktor promjene.

Važno je razumjeti da dobra namjera nije slabost, i da oni koji reaguju na probleme u svom okruženju ne rade to zbog potrebe za pažnjom, već zbog želje da niko ne bude prepušten sam sebi. Društvo u kojem brinemo jedni o drugima zdravije je i sigurnije nego društvo u kojem se briga ismijava, a nebriga nagrađuje šutnjom.

Zato je važno naglasiti: glasovi omalovažavanja nisu i ne mogu biti ogledalo ukupne zajednice. Oni su samo bučniji. Većina ljudi u našim sredinama itekako cijeni trud, empatiju i odgovornost — i itekako zna prepoznati razliku između zluradosti i iskrene brige.

Oni koji nastavljaju raditi za dobrobit drugih, uprkos kritikama koje im se lijepe bez osnova, čine najvažniji dio društvene kičme. Njihova ustrajnost je ono što omogućava da i dalje vjerujemo da zajednica može biti bolje mjesto.

I zbog njih, ali i zbog onih kojima je pomoć potrebna, važno je da se zdravi pojedinci ne povuku pred ciničnim komentarima. Jer kada glas dobrih utihne, ostaje prostor onima koji ne grade — već razgrađuju.

Društvo koje želi napredovati treba prepoznati i ohrabriti ljude koji reaguju, pomažu, informišu i inspirišu. Oni nisu problem. Oni su — rješenje.

Autorski tekst: Redakcija LuPortal