Nekadašnji pripadnici Huskićke čete okupili su se kod četiri spomen obilježja, prisjećajući se saboraca koji su dali živote za odbranu Bosne i Hercegovine i ratnog puta jedne od prvih organizovanih jedinica na području Lukavca

Danas u 17 sati, ispred četiri spomen obilježja u mjesnoj zajednici Huskići, obilježena je godišnjica Huskićke čete, jedne od prvih organizovanih jedinica na području tadašnje lukavačke opštine tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992–1995. godine.

Kod spomen obilježja poginulim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine, spomenika huskićanima poginulim u redovima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, obilježja rudarima stradalim u rudarskoj nesreći u Rudniku Mramor-Jug te spomen obilježja žrtvama genocida u Srebrenici, okupili su se nekadašnji borci koji su branili Huskiće, Lukavac i Bosnu i Hercegovinu.

Skupu je prisustvovalo nešto više od dvadeset bivših pripadnika Armije BiH, danas demobilisanih boraca.

Tokom rata od 1992. do 1995. godine, živote za odbranu domovine položilo je devet boraca iz Huskića:

  • Mirsad Hodžić
  • Džemsad Hodžić
  • Jasmin Morenjačkić
  • Fadil Hamzić
  • Aljo Salkić
  • Asmir Salkić
  • Kasim Isaković
  • Mirsad Hodžić
  • Adil Bešić

Tokom obraćanja prisutnima istaknuto je da su Huskići među prvima na području Lukavca organizovali četu za odbranu mjesta. U prvim mjesecima rata aktivnosti su funkcionisale kroz Krizni štab, jer tada još nije postojao zvaničan vojni ustroj.

Predsjednik Kriznog štaba bio je Mehmedalija Hodžić, njegov zamjenik Ramiz Morenjačkić, a u određenom periodu tu funkciju obavljao je i Enes Hasić. Sekretar štaba bio je Amir Bećirević.

Krizni štab je najprije djelovao iz prostorija fudbalskog kluba, zatim iz škole, da bi kasnije bio premješten u kuću skrivenu među šumskim rastinjem, gotovo na samoj liniji prema Smolući.

Prema riječima učesnika, u organizovanju odbrane i prvim ratnim zadacima učestvovalo je između 100 i 150 boraca. I prije zvaničnog formiranja, jedinica je bila organizovana po vodovima, a komandirima su svakodnevno izdavane dnevne zapovijesti.

U početku su aktivnosti bile usmjerene na straže i osmatranje pravca prema Smolući, odnosno prostora između Lukavac Mjesta, Bistarca i grebena prema Smolući.

Naoružanja je bilo veoma malo i uglavnom se sastojalo od lovačkih pušaka, karabina, pištolja i improvizovanih sredstava kućne izrade. Tek kasnije nabavljeno je nekoliko automatskih i drugih vojnih pušaka.

Tokom proboja srpskih snaga kroz Dobošnicu i izvlačenja stanovništva Smoluće poginuli su borci Mirsad Hodžić i Jasmin Morenjačkić, prve žrtve Huskićke čete.

Posebno je istaknuto da je tokom tri ratne godine više od 90 posto muškog stanovništva Huskića prošlo kroz rovove i ratne linije.

Borci Huskićke čete tokom rata bili su angažovani na brojnim ratištima širom Bosne i Hercegovine, uključujući Brčko, Gradačac, Olovo, Kladanj i druga ratišta.

Na kraju okupljanja izražena je želja da naredne godine godišnjica bude obilježena uz vojničko postrojavanje čete i prisustvo svih preživjelih saboraca.

Tokom obraćanja naglašeno je i da su Huskićani kroz historiju naučili da se najviše mogu osloniti sami na sebe, podsjećajući da se na spomen-ploču poginulim borcima NOVJ čekalo gotovo sedam decenija.