Ko će pomoći vozačima koji nalete na pješake da prebrode traume nakon nesreće?

Prelazak ulice na mjestima koja nisu zakonom određena i predviđena za to, donose rizik i opasnost i za pješake i za vozače.

Posljedice za pješake koji prelaze ulicu na nepropisnom mjestu mogu biti smrtonosne, ali ni ono sa čim se kasnije vozači koji ih ozlijede ili “ubiju” moraju nositi – ne svojom krivicom, nije za podcijeniti.

Trauma zbog ubistva drugog ljudskog bića, pa makar i bez svoje krivice, može uništiti život nedužnog vozača, a istina vrlo rijetko, ali zna dovesti do ozbiljnih psiholoških poremećaja, rasturanja porodice kao posljedice tih poremećaja, pa i pokušaja samoubistva i samoubistva.

Poslednji takav slučaj, na žalost, desio se danas u Tuzli, kada je pješak mimo pješačkog prelaza, prelazio tri trake kolovoza da (ne) bi došao na drugu stranu ulice.

Iako je zakon vrlo jasan da se ulica MORA prelaziti na za to označenim mjestima, PREČESTO će pješaci odlučiti da je bolje riskirati život nego ići malo dalje istom stranom ulice do prvog pješačkog prelaza.

Takve odluke za posljedicu sa jedne strane imaju ozljede, invaliditet i smrt pješaka, a sa druge traume, grižu savjesti, psihološke probleme, rasturene porodice, … samoubistvo – i naravno zatvorsku kaznu zbog “ubistva iz nehata” iako vozač niti je skrivio prekršaj, niti je u većini slučajeva mogao izbjeći kontakt sa pješakom.

Oni koji za sve krive vozače iznijeti će bezbroj razloga da svu krivicu svale na njih, nekada zvučeći kao da ne govore o malim, običnim ljudima već o dokazanim, ozloglašenim kriminalcima.

Zakon je vozilima namijenio kolovoz, a pješacima trotoare, pješačke prelaze i sve ostalo.

Zakon je vozače ograničio brzinom kretanja – pješake samo da se drže pješačkog prelaza.

Baš zbog toga što je “vozač uvijek kriv” i dešava se da pješaci nonšalantno, netijetko i bez razgledanja, pa i ignorišući automobil koji im dolazi u susret na msloj udaljenosti, jefnostavno se nastave kretati u smislu “on mora stat”.

TU je problem.

ON/ONA su obični ljudi.a ne supermeni, i ne mogu uvijek očekuvati da im iskoči pješak tokom cijele vožnje. To je psihički nemoguće.

ZATO JE ZAKON ODREDIO PJEŠAČKI ORELAZ KAO SVETO MJESTO, jedino gdje pješak ima prednost nad automobilom – a ni tu ako je zrenutnim svjetlosnim signalom drugačije određeno (vrveno svjetlo za pješake).

Mora se poraditi i na saobraćajnoj kulturi pješaka i poštovanju Zakona istih, a za opšte dobro.