Kako se kroz otkup potraživanja, stečajne postupke i potcijenjenu imovinu stvara ogromna privatna dobit, dok radnici, firme i lokalne zajednice ostaju sa dugoročnim posljedicama

U bosanskohercegovačkom poslovnom ambijentu već godinama se ponavlja isti obrazac preuzimanja posrnulih preduzeća. Na prvi pogled, sve izgleda kao klasična tržišna investicija i „spasavanje“ firmi od propasti. U stvarnosti, riječ je o posebnom poslovnom modelu koji se ne zasniva na direktnoj kupovini firmi, već na otkupu njihovih dugova i upravljanju stečajnim postupcima.

Ovaj model omogućava pojedinim poslovnim grupacijama da dođu do vrijedne imovine po znatno nižim cijenama od tržišnih, dok iza njih često ostaju neisplaćeni radnici, nenaplaćeni porezi i trajno ugašeni poslovni subjekti.

Ne kupuju se firme – već njihovi dugovi

Osnovna postavka ovog sistema je jednostavna. Firma zapadne u teškoće, gomilaju se dugovi prema bankama, državi, dobavljačima i radnicima. Banke, nastojeći da umanje gubitke, svoja potraživanja prodaju trećim licima za znatno manji iznos od nominalnog duga.

Kupovinom tih potraživanja novi vlasnik duga postaje najveći povjerilac, čime faktički preuzima odlučujući uticaj nad sudbinom firme. Iako formalno još nije vlasnik preduzeća, u praksi dobija ključnu ulogu u svim narednim odlukama.

Stečaj kao sredstvo za preuzimanje, a ne izuzetak

Nakon sticanja statusa najvećeg povjerioca, sljedeći korak gotovo po pravilu postaje – pokretanje stečajnog postupka.

U idealnim uslovima, stečaj bi trebao značiti pokušaj ozdravljenja firme, zaštitu povjerilaca i radnika te transparentnu prodaju imovine. Međutim, u praksi se često pretvara u sredstvo za:

  • uticaj na izbor stečajnog upravnika,
  • oblikovanje procjene vrijednosti imovine,
  • upravljanje tempom i načinom prodaje,
  • usmjeravanje toka cijelog postupka u interesu najvećeg povjerioca.

Stečaj tako prestaje biti izuzetna mjera, a postaje ključni alat za preuzimanje imovine.

Imovina se kupuje višestruko ispod stvarne vrijednosti

Jedna od najvažnijih tačaka ovog poslovnog modela jeste potcijenjena prodaja imovine.

U stečajnim postupcima često se dešava da:

  • proizvodne hale,
  • skladišta,
  • zemljište,
  • mašine i oprema,

koji realno vrijede desetine miliona maraka, budu prodani za 10 do 30 posto svoje stvarne tržišne vrijednosti.

U pojednostavljenom primjeru:

  • Stvarna vrijednost imovine iznosi 30 miliona KM,
  • Dug se otkupi za 6 do 8 miliona KM,
  • Imovina se u stečaju kupi za dodatnih 7 do 10 miliona KM,
  • Ukupno ulaganje iznosi oko 15 miliona KM,
  • Novi vlasnik dobija imovinu vrijednu preko 30 miliona KM.

Dobit se ostvaruje odmah, bez pokretanja proizvodnje, bez stvaranja nove vrijednosti i bez dugoročnog rizika.

Nova firma – stara imovina, bez naslijeđenih obaveza

Po okončanju stečajnog postupka:

  • Stara firma odlazi u likvidaciju,
  • Pravna odgovornost prestaje,
  • Dugovi prema radnicima, državi i dobavljačima ostaju nenaplaćeni,
  • Ugovori se raskidaju, a poslovni identitet nestaje.

Nedugo zatim, na istoj lokaciji, sa istom imovinom i često gotovo istim nazivom, pojavljuje se nova firma – ali bez ikakvih tereta iz prošlosti. Računi su „čisti“, nema sudskih sporova, nema poreskih dugova, nema naslijeđenih obaveza.

U praksi se ovakav ishod često opisuje kao ekonomski reset, ali taj reset plaćaju radnici, država i lokalna zajednica.

Ko su stvarni dobitnici?

Ovakav model poslovanja donosi višestruke koristi onima koji ga primjenjuju:

  • Dolazak do izuzetno vrijedne imovine po niskim cijenama,
  • Preuzimanje samo „zdravih“ dijelova poslovanja,
  • Izbjegavanje starih dugova, poreza i sudskih sporova,
  • Potpuna kontrola nad procesom preuzimanja,
  • Mogućnost brze preprodaje imovine uz veliku zaradu,
  • Dugoročno jačanje tržišne i političke moći.

Vremenom se na ovaj način stvara snažna koncentracija kapitala i uticaja u rukama malog broja subjekata.

Ko gubi – i šta tačno gubi?

Radnici – najveći teret sistema

Radnici su u ovom modelu gotovo uvijek najveće žrtve. Najčešće ostaju bez:

  • zaostalih plata,
  • neuplaćenih doprinosa,
  • radnog staža,
  • otpremnina i socijalne sigurnosti.

Po stečajnim zakonima, njihova potraživanja se naplaćuju tek nakon banaka i državnih institucija, što u praksi često znači minimalnu isplatu ili potpuni gubitak prava. Mnogi budu ponovo zaposleni u novim firmama, ali sa nižim platama i bez ikakvih prava iz prethodnog radnog odnosa.

Država i javni fondovi

Nenaplaćeni porezi i doprinosi znače direktan gubitak za:

  • budžete svih nivoa vlasti,
  • zdravstvene fondove,
  • penzione fondove.

Ono što ostane neplaćeno, u suštini se prebacuje na teret svih građana. Privatna dobit nastaje, a javni gubitak se raspoređuje na društvo.

Poslovni partneri i male firme

Dobavljači, kooperanti i mali poslovni subjekti koji su sarađivali sa firmom u stečaju često ostaju bez ikakve naplate. Za mnoge od njih to znači:

  • gubitak likvidnosti,
  • lančane blokade računa,
  • pa čak i vlastiti stečaj.

Tržište i zdrava konkurencija

Nove firme nastale iz stečaja ulaze na tržište sa ogromnom prednošću:

  • bez dugova,
  • bez poreznog tereta,
  • bez sudskih sporova.

Istovremeno, firme koje posluju uredno, plaćaju poreze i izmiruju obaveze postaju nekonkurentne u neravnopravnim uslovima.

Lokalna zajednica

Gradovi i općine gube:

  • stabilne poslodavce,
  • redovne poreske prihode,
  • sigurnost radnih mjesta.

Zauzvrat dobijaju:

  • socijalne probleme,
  • povećanu nezaposlenost,
  • nesigurnu budućnost.

Zakonski dopušteno – ali društveno razorno

Formalno-pravno, većina ovih postupaka se odvija u skladu sa važećim zakonima. Međutim, njihovi efekti su:

  • socijalno razorni,
  • ekonomski nepravedni,
  • dugoročno pogubni za privredu.

Stečaj, koji bi trebao biti instrument ozdravljenja, u praksi se pretvara u mehanizam za prelijevanje gubitaka sa privatnih subjekata na radnike i državu, a dobiti u ruke malobrojnih.

U ovom poslovnom modelu dobit je privatna, a šteta kolektivna.
Imovina dobija novog vlasnika, dugovi ostaju iza, radnici gube prava, država gubi novac, a tržište gubi ravnotežu.

To nije mehanizam ekonomskog oporavka, već sistematsko prepakivanje propalih firmi u nove, čiste poslovne subjekte – na račun društva.