Na samom početku: niko, ama baš niko, ne spori da je smrt štićenika Doma penzionera u nedavnom požaru strašna tragedija i da bol porodica ne smije biti predmet političkih igara. Ali upravo zato postavlja se pitanje: da li se tragedijom smije manipulisati?

Da li se savjest „pere“ otkazivanjem manifestacija?

Otkazivanje manifestacije Zima u Tuzli, kao i javnog dočeka Nove godine, predstavljeno je kao „odgovoran“ čin.
Ali odgovoran prema kome?

Prema porodicama stradalih – ili prema šaci onih koji misle da se problemi mogu sakriti pod tepih ako se ugase svjetla na trgu?

Jer postavlja se ključno pitanje:

Da li je dovoljno oduzeti zimske radosti djeci i svim Tuzlacima da bi se nekoliko ljudi osjećalo bolje – ili bar manje prozvano?
Ili je to samo lakši način da se izbjegnu teža pitanja?

Umjesto rezultata – deklarativna „osjećajnost“?

Tuzlu posljednjih mjeseci potresa niz teških skandala:

  • afere u policiji,
  • ozbiljne indicije i istrage trgovine ljudima,
  • tragedija u Domu penzionera,
  • gorući problemi sa daljinskim grijanjem i početkom naplate,
  • sve dublje narušeno povjerenje u institucije,
  • sumnje u odgovornost pojedinaca na visokim pozicijama.

U takvom okruženju, umjesto konkretnih rezultata, imena odgovornih i jasnih planova reformi, građanima se nudi – otkazivanje događaja.

Da li iko misli da je dovoljno, umjesto rezultata istraga, sebe prikazati kao dubokog „empatizera“?
Koliko je iskrenosti u ovom potezu?

Ako nema sistemskih odluka, ako nema odgovornosti, ako nema hrabrosti da se otvore svi dosjei – čime se tačno iskazuje „solidarnost“?

Selektivna briga – politizacija tragedije

Kada se tragedije počnu koristiti kao argument za političko pozicioniranje, društvo ulazi u opasnu zonu.
U Tuzli danas vidimo upravo to:

  • nije objavljen plan pooštravanja nadzora nad ustanovama koje brinu o starim i nemoćnim,
  • nije najavljena nezavisna komisija koja bi utvrdila stanje sigurnosti u svim smještajnim objektima,
  • nije ponuđena nijedna garancija da se tragedija neće ponoviti,
  • ali jeste objavljeno da nema manifestacije Zima u Tuzli i nema javnog dočeka.

Najlakše je ugasiti lampice. Najteže je upaliti odgovornost.

Da li je gašenje svjetala rješenje ili bijeg?

Otkazivanje manifestacija ne donosi pravdu.
Ne donosi sigurnost.
Ne donosi odgovornost.

Donosi samo tišinu.

A u toj tišini najlakše nestaju:

  • sporost u postupanju tužilaštva,
  • neriješeni slučajevi trgovine ljudima,
  • kompromitirani dijelovi policijskog aparata,
  • hronični problemi sa grijanjem zbog kojih hiljade građana strahuju od zime,
  • nedostatak volje da se sistem reformiše ili bar pročisti.

Ako vlast iskreno osjeća – neka pokaže djelima, a ne zabranama.
Ako želi poštovati žrtve – neka imenuje odgovorne.
Ako želi povratiti povjerenje – neka ponudi rješenja, a ne simboličke geste.

Građani ne traže vatromet, nego istinu

Građani Tuzle ne traže novogodišnji koncert umjesto istraga.
Ali traže da se tragedije ne koriste kao izgovor za političke poteze koji nemaju nikakav stvarni efekat.

Kada se gase manifestacije, a ne gase privilegije, šutnja i neodgovornost – građani imaju puno pravo pitati da li se savjest pere na pogrešnom mjestu.