
Takvo stanje je otprilike u većini seoskih Mjesnih zajednica
“Životinje nisu krive” – najčešće ćete čuti kada su ovakvi slučajevi u pitanju.
I nisu.
One su (na žalost) izvršioci djela, za koja odgovornost snose ljudi.
Nedostatak volje da se problem trajno riješi po zapadnim stsndardima, je očit uzrok bahatosti vlasnika pasa koji, ili puste svog dojučerašnjeg ljubimca, ili izbace njihovu jadnu štenad da se snalaze
Pošto nema Gradskog Registra kućnih ljubimaca, kućni ljubimci nisu čipovani, ne postoji sistem “nagrade” pojedincu koji prijavi da je neko odjednom “ostao bez ljubimca”, ili se riješio okota, nemoguće je natjerati vlasnike istih da budu odgovorniji.
Vlast u Lukavcu jeste o ovom problemu već raspravljala, ali nikada nije ni predloženo i usvojeno ništa korisno.
Izgradnja “štenare”, zapošljavanje obučenog i kvalifikovanog kadra, nabavka odgovarajuće opreme za smještaj i rad, … su jedino pravo rješenje za ovaj problem.
Tako bi postupila vlast koju jeste briga za ono što muči njene građane.
Međutim, da bi se problem zaista trajno eliminisao, moraju se prepisati rješenja iz zemalja u kojima sistem funkcioniše i problem pasa je lutalica zaista i riješen.
Tamo, na prijavu građana, šinterska ekipa izađe na teren, humano uhvati životinju, odvede je u šinteraj, izvrši sve potrebne veterinarske preglede, dovede higijenu životinje na normalan nivo, smjesti je u kavez, i narednih mjesec dana je redovno hrani i poji.
Mjesec dana je rok u kojem životinja ima šansu da bude usvojena. Nakon tog roka, životinja se humano uspava.
Ne postoji zemlja na svijetu, da je riješila problem pasa lutalica i čopora istih, a da ne postupa baš na ovaj način.
Ako ne znate – prepišite.