Svaka žena koja na radnom mjestu pretrpi vrijeđanje ili omalovažavanje nosi priču koju društvo treba čuti.

Kada neka žena prijavi zlostavljanje, time daje nadu da svaka može ustati i izboriti se protiv nepravde. Ipak, kada se prijava kasnije povuče, cijeli proces gubi na značaju, a odluka o povlačenju prijave postaje više od privatne stvari – ona utječe na sve žene koje su doživjele ili bi mogle doživjeti slične situacije.

Takvim činom šalje se poruka da je borba unaprijed izgubljena, a žene koje povuku prijave snose dio odgovornosti za sve druge koje kasnije dožive isti tretman.

Nažalost, povijest nam daje mnoge primjere kako povučene prijave na radnim mjestima mogu imati ozbiljne posljedice za naredne žrtve.

Jedan od najpoznatijih slučajeva na ovu temu dogodio se u SAD-u kada je bivša zaposlenica velikog korporativnog giganta prijavila šefa zbog kontinuiranog verbalnog zlostavljanja i ponižavanja pred kolegama. Iako je u početku prijavila situaciju, kasnije je, pod pritiskom menadžmenta, povukla prijavu. Nedugo nakon toga, isti šef je zlostavljao drugu zaposlenicu, a slučaj je tada eskalirao u ozbiljne prijetnje, zbog čega je druga zaposlenica napustila posao s ozbiljnim zdravstvenim posljedicama.

Povlačenje prve prijave omogućilo je zlostavljaču da nastavi ponašanje prema novim žrtvama, koje su doživjele još teže posljedice.

Slična situacija zabilježena je i u jednoj europskoj kompaniji, gdje je radnica prijavila uznemiravanje od strane nadređenog, koji je otvoreno vrijeđao i omalovažavao žene u timu.

U trenutku kada je prijava trebala ići na višu instancu, radnica je pod pritiskom kolega i iz straha za vlastitu poziciju odustala. Kasnije su se na isto ponašanje žalile još dvije zaposlenice, od kojih je jedna doživjela i fizičke prijetnje. Kasnije je kompanija bila suočena s velikim pritiskom javnosti kada je otkriveno da bi situacija mogla biti spriječena da su ranije prijave zadržane i procesuirane.

Na našim prostorima, žene na radnim mjestima često doživljavaju neprimjereno ponašanje, ali mnoge prijave nikada ne dođu do nadležnih jer se pod pritiscima povlače.

Priče svjedoče o obrascu u kojem se ponovljeno omalovažavanje često završava ozbiljnijim posljedicama za naredne žrtve. Zaposlenice koje odustanu od svojih prijava time omogućavaju nadređenima da ostanu nekažnjeni i nastave štetiti narednim žrtvama.

Težina odluke da se prijava prijavi ili povuče nosi odgovornost prema svima. Kada se prijava povuče, zlostavljačima se prepušta mogućnost da nastave nekažnjeni. Ovo nije samo individualna odluka – to je postupak koji ima odjek u cijelom društvu i šalje poruku da je tišina bolji izbor nego traženje pravde.

Pravo na borbu protiv zlostavljanja ne smije biti mrtvo slovo na papiru; ono je obaveza koju žene nose jedna za drugu. Kad jedna od njih prijavi zlostavljanje, ona zastupa sve žene koje su doživjele sličnu nepravdu. Kad povuče prijavu, šalje signal koji indirektno opravdava nepravdu – stvarajući iluziju da se borba ne isplati.

Ovaj čin može izgledati kao oblik slabosti, ali u suštini potiče atmosferu tišine i nepravde.

Svaka žena koja se suočila s ovakvim iskustvom treba imati na umu da time štiti ne samo sebe, već i sve one koje dolaze iza nje.