Dok se javnost zabavlja velikim političkim obračunima, građani godinama plaćaju uslugu koja – ne postoji

Bosanskohercegovačka politika još jednom je pokazala selektivnu osjetljivost. Digla se gotovo na noge zbog odnosa između BH Telecoma i domaćih TV kuća, uz salve saopštenja, moralnih lekcija i navodnu brigu za javni interes. Međutim, u toj buci upadljivo izostaje jedna tema koja direktno pogađa stotine hiljada građana – višegodišnja mjesečna naplata od 1 KM korisnicima mobilne telefonije, bez jasno definisane i stvarno pružene usluge.

Riječ je o praksi koja se godinama primjenjuje ne samo kod BH Telecoma, već i kod drugih mobilnih operatera u BiH. Građanima se, gotovo neprimjetno, svakog mjeseca, u stilu “markica po markica …”, skida simboličan iznos, ali bez ikakvog prihvatljivog objašnjenja šta za taj novac dobijaju. Nema dodatne usluge, nema posebne pogodnosti, nema mjerljive koristi. Samo naplata.

Upravo tu leži suština problema: nema usluge – nema ni naplate. To nije politički slogan, već osnovno pravilo obligacionog prava i zaštite potrošača. Ako korisnik ne dobija jasno definisanu i stvarnu uslugu, svaka naplata je najmanje sporna, a potencijalno i nezakonita.

Zašto onda niko od glasnih političkih aktera, koji danas dramatično brane “principijelnost” i “javne resurse”, godinama ne postavlja pitanje ove sistemske prakse? Zašto nema inicijativa u parlamentima, reakcija regulatornih tijela, niti ozbiljnog pritiska na operatere da objasne osnov ove naplate? Odgovor je neugodan, ali očigledan: jer je riječ o “sitnom” iznosu koji pojedinačno ne boli, ali u zbiru donosi milione, i jer pogađa obične građane, a ne političke ili medijske centre moći.

Licemjerje je upravo u toj selektivnosti. Kada je tema politički isplativa i medijski atraktivna, reakcije su brze i glasne. Kada se radi o tihom, dugogodišnjem finansijskom opterećenju građana, nastupa muk. A taj muk je jednako politička odluka kao i svako saopštenje.

Ako BH politika zaista želi govoriti o zaštiti javnog interesa, onda mora početi od svakodnevnih problema građana. Prvi korak je jednostavan i jasan: transparentno objasniti svaku marku koja se naplaćuje korisnicima. Sve ostalo je samo predstava za javnost.

Šta kažu stručnjaci: „Održavanje infrastrukture nije usluga korisniku“

Na osnovu razgovora sa pravnim i ekonomskim stručnjacima koji se bave telekomunikacijama i zaštitom potrošača, sporna mjesečna naplata od 1 KM, koju mobilni operateri pravdaju „održavanjem infrastrukture“, otvara niz ozbiljnih pravnih pitanja. Iako operateri tvrde da je riječ o legitimnoj naknadi za dostupnost mreže, stručnjaci upozoravaju da takvo objašnjenje ne mora automatski značiti i zakonitost.

Sagovornici ističu da se u obligacionom pravu polazi od osnovnog principa – svaka naplata mora imati jasnu, konkretnu i mjerljivu protivuslugu. „Održavanje infrastrukture“ se, prema njihovom tumačenju, ne može smatrati posebnom uslugom prema krajnjem korisniku, već predstavlja redovan trošak poslovanja svakog telekom operatera. Upravo ti troškovi, naglašavaju, već su uključeni u cijene poziva, poruka, interneta i tarifnih paketa koje korisnici plaćaju.

Posebno je problematična primjena ove naknade kod prepaid korisnika. Stručnjaci podsjećaju da je suština prepaid usluge upravo u tome da korisnik plaća samo ono što potroši, bez mjesečnih obaveza. Uvođenjem fiksne mjesečne naplate, prepaid model se, faktički, pretvara u oblik pretplate, ali bez prava i pogodnosti koje postpaid korisnici imaju. Takva praksa, prema ocjeni sagovornika, može se smatrati suprotnom samoj prirodi prepaid usluge.

U razgovorima je posebno naglašeno da regulatorna saglasnost ne znači automatsku pravnu neupitnost. Čak i ako je određena naknada odobrena od nadležnog regulatornog tijela, sudovi i institucije za zaštitu potrošača imaju pravo cijeniti da li je ta naplata poštena, transparentna i u skladu sa zakonima o zaštiti potrošača. „Saglasnost regulatora ne amnestira operatere od obaveze da dokažu da korisnik zaista dobija konkretnu korist“, navodi jedan od sagovornika.

Stručnjaci dodatno upozoravaju na kumulativni efekat ove naplate. Iako se pojedinačno radi o simboličnom iznosu, na nivou stotina hiljada korisnika riječ je o milionima maraka godišnje. Upravo zbog toga smatraju da se ova praksa ne može posmatrati kao tehničko ili marginalno pitanje, već kao sistemski problem koji zahtijeva ozbiljnu institucionalnu reakciju.

Zaključak sagovornika je jasan: ako ne postoji jasno definisana i dodatna usluga koja se pruža korisniku, posebna mjesečna naplata teško može biti opravdana. U protivnom, upozoravaju, otvara se prostor da se svaki poslovni trošak operatera prebaci na građane pod neodređenim i teško provjerljivim obrazloženjima. U tom kontekstu, princip „nema usluge – nema naplate“ ostaje ključni test zakonitosti i pravičnosti ovakvih praksi.