Da li su posebni uslovi pisani za unaprijed poznat profil kandidata i ko snosi odgovornost za sporni postupak

Na službenoj stranici Grada Lukavac, objsvljeno je da je raspisan Javno oglas za imenovanje direktora Javne ustsnove Centar za kulturu Lukavac.

Raspisivanje javnih oglasa za rukovodeće pozicije u javnim ustanovama trebalo bi biti jedan od ključnih mehanizama transparentnosti, jednakih šansi i depolitizacije upravljanja javnim resursima. Međutim, konkurs za izbor direktora Javne ustanove Centar za kulturu Lukavac, u obliku u kojem je pripremljen, otvorio je niz ozbiljnih pitanja – od zakonitosti i formalne ispravnosti, do moguće diskriminacije i prilagođavanja unaprijed poznatom kandidatu..

Sporni „posebni uslovi“ – zakoniti, ali selektivni?

Na prvi pogled, većina opštih uslova konkursa oslanja se na važeće zakone Federacije BiH (Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima, Zakon o sukobu interesa i dr.). Međutim, problem se pojavljuje kod posebnih uslova, koji su formulirani izuzetno usko.

Posebno se izdvaja zahtjev da kandidat mora imati:

  • visoku stručnu spremu VII stepena ili drugi/treći ciklus Bolonje,
  • isključivo fakultet društvenog smjera ili jednu od umjetničkih akademija.

Ovakva formulacija automatski isključuje kandidate sa, primjerice, ekonomskim, pravnim, menadžerskim, tehničkim ili drugim relevantnim obrazovanjem, iako su upravo takvi profili u brojnim javnim kulturnim ustanovama širom BiH i regije česti na direktorskim pozicijama. Zakon ne nalaže ovako striktno sužavanje oblasti obrazovanja, već ostavlja prostor da se cijeni menadžersko iskustvo i sposobnost upravljanja ustanovom, što ovdje nije slučaj.

„Organizatorske sposobnosti“ bez kriterija

Jedan od uslova glasi da se kandidat „ističe organizatorskim sposobnostima“, ali konkurs ne definiše kako se to mjeri, dokazuje ili boduje. Ovakva neodređena formulacija ostavlja širok prostor za subjektivnu procjenu komisije, što je suprotno principima transparentnosti i pravne sigurnosti.

U praksi, upravo ovakvi neprecizni kriteriji često se koriste kako bi se „poklopili“ sa biografijom jednog konkretnog kandidata, dok se ostali eliminišu bez jasnog obrazloženja.

Strani jezik i računar – uslovi „za svakoga“, ali ne jednako

Iako je poznavanje stranog jezika i rada na računaru uobičajen zahtjev, konkurs predviđa izuzetno širok, ali i selektivan spektar dokaza koji se priznaju. Pritom se ne navodi nivo znanja, niti se planira standardizirana provjera (test ili intervju), što ponovo ostavlja prostor za proizvoljno tumačenje.

Program rada – prednost „insajdera“?

Obaveza dostavljanja Programa rada ustanove za puni mandatni period na prvi pogled djeluje logično. Međutim, u realnosti ona stavlja u neravnopravan položaj kandidate koji ne dolaze iz same ustanove, jer nemaju pristup internim podacima, finansijskim pokazateljima i realnim operativnim problemima Centra za kulturu.

Time se otvara pitanje da li je ovaj uslov zapravo prednost za nekog od trenutnih uposlenih, što je čest problem u konkursima za rukovodeće pozicije u javnim ustanovama.

Dupliranja, greške i pravna neurednost

Tekst konkursa sadrži višestruka ponavljanja istih odredbi, tehničke greške, neusklađenu numeraciju i pravopisne propuste.

U ozbiljnom pravnom postupku izbora rukovodioca javne ustanove, ovakva neurednost može biti dovoljan osnov za obaranje konkursa pred sudom, jer dovodi u pitanje pravnu jasnoću i jednak tretman kandidata.

Prilagođen konkurs – pitanje koje se samo nameće

Iako se formalno ne može tvrditi da je konkurs nezakonit bez sudske odluke, skup usko definisanih uslova, nepreciznih kriterija i proceduralnih propusta opravdano otvara sumnju da je konkurs pisan tako da odgovara profilu unaprijed poznatog kandidata.

U tom kontekstu, pitanje nije samo ko će biti izabran, već da li su svi potencijalni kandidati imali realnu i jednaku šansu da se prijave.

U javnom interesu je da konkurs za direktora JU Centar za kulturu Lukavac bude:

  • jasan,
  • zakonit,
  • nediskriminatoran, i
  • otvoren za stvarnu konkurenciju.

Sve drugo ne bi bilo samo loša poruka kulturnoj javnosti, već i još jedan primjer kako se javne funkcije pretvaraju u formalnost, a ne u stvaran izbor najboljeg kandidata.