U autorskom tekstu za Istraga.ba, novinar Avdo Avdić piše da Milorad Dodik nije izveden pred Sud BiH, već mu je ušao kada je to njemu odgovaralo – i kada je pravosuđe pristalo igrati po njegovim pravilima

U svom najnovijem autorskom tekstu objavljenom 5. jula 2025. godine na portalu Istraga.ba, novinar Avdo Avdić piše da ono čemu svjedočimo nije pravda, već kapitulacija. Kapitulacija države i njenog pravosuđa pred političkom silom Milorada Dodika.

– “Kriminalci ne moraju doći pred sud. Kriminalci moraju biti izvedeni pred sud. A Dodik nije izveden pred Sud. On se ušetao u Sud onda kada je taj Sud pristao postupiti u skladu sa njegovim zahtjevima. Sve ostalo je forma koja bi trebala prikriti suštinu”, piše Avdić.

Dodiku je ukinut tridesetodnevni pritvor – iako u pritvor nije proveo nijedan minut.

Ali, kako autor navodi, to nije trenutak kapitulacije. Ona se dogodila još 3. marta 2025. godine, kada je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković izjavio da “neće slati naoružane ljude na naoružane ljude”, jer Dodik kontroliše dio MUP-a RS. Tada je, tvrdi Avdić, Bosna i Hercegovina priznala nemoć.

Uprkos tome što je formalno bio “u bjekstvu” tri mjeseca, Dodik se slobodno kretao i pojavljivao – svuda osim na mjestu gdje je trebao biti: u pritvorskoj jedinici u Vojkovićima.

Lideri kao što su Konaković, Helez i Ćudić najavljivali su “stezanje obruča”, “februar i mart za konačni obračun”, “juni nakon kojeg ništa neće biti isto”. A jeste – nakon juna je došao juli – i više stvarno ništa nije isto.

Avdić ističe da pojedini mediji – pod, kako navodi, “jasnim uputama” iz institucija pravosuđa – pokušavaju predstavu Dodikovog pojavljivanja pred Sudom prikazati kao trijumf zakona. No, po njegovom mišljenju, to nije bila pravna procedura, već unaprijed dogovoren politički manevar. V.d. predsjednice Suda BiH Minka Kreho i sudija Davorin Jukić omogućili su da javnost za Dodikovo pojavljivanje sazna tek kada je on bio na sigurnom.

Time je, tvrdi Avdić, proces vođen po diktatu Banje Luke i Mostara, a ne po Zakonu o krivičnom postupku BiH.

Apsurd je dodatno naglašen činjenicom da su Sud i Tužilaštvo – dvije odvojene institucije – zajedno izdali saopćenje za javnost. Autor ironično navodi da su tom saopćenju mogli pridružiti i Dodikovi advokati, jer su, ionako, vodili čitav slučaj.

Uloga glavnog tužioca Milanka Kajganića i tužiteljice Vedrane Mijović prikazana je kao svedena na puke “marionete koje vise na beogradskim prstima”.

Zaključak Avdićevog teksta je jasan – Dodik nije pobijedio, on je trijumfovao. Nad institucijama koje se koriste za progone političkih protivnika i običnih ljudi. A pravosuđe? Ono koje se nekada zvalo “časno” – sada ostaje samo predmet prezira.

“I, zato, časni sude – ko te je*e!”, zaključuje novinar Avdić u svom komentaru za Istraga.ba.