Prijedlozi člana CIK-a BiH o obaveznom glasanju, pravu glasa od 16. godine, posebnim biračkim karticama i promjenama izbornog sistema izazvali su burnu raspravu. Dok jedni smatraju da bi veća izlaznost mogla promijeniti odnos snaga, drugi upozoravaju da problem nije u građanima koji ne glasaju, već u političarima kojima više ne vjeruju.

Član Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine Suad Arnautović smatra da su nove izborne tehnologije položile ispit na ovogodišnjim općim izborima, ali da bi u narednom periodu trebalo razmotriti dodatne promjene izbornog sistema. U razgovoru za Federalnu novinsku agenciju (FENA) iznio je niz prijedloga, naglašavajući da su to njegovi lični stavovi, a ne zvanični prijedlozi CIK-a BiH.

Među idejama su:

  • obavezno glasanje,
  • uvođenje posebnih biračkih ID kartica,
  • postavljanje kamera na biračkim mjestima,
  • pravo glasa od 16. godine,
  • promjena sastava biračkih odbora i
  • drugačiji način raspodjele mandata.

Arnautović smatra da bi ove mjere mogle doprinijeti pouzdanijem biračkom spisku, boljoj kontroli izbornog procesa i pravednijem predstavljanju građana.

Obavezno glasanje i pravo glasa od 16. godine

Arnautović predlaže da se razmotri zakonska obaveza izlaska na izbore, uz izdavanje posebne biračke kartice svakom biraču. Kao jedan od razloga navodi problem Centralnog biračkog spiska, za koji smatra da ne odgovara stvarnom stanju na terenu, posebno zbog osoba koje imaju važeće CIPS dokumente, ali ne žive u Bosni i Hercegovini.

Kao alternativu obaveznom glasanju predlaže povratak na aktivnu registraciju birača, najmanje tokom jednog izbornog ciklusa, uz izdavanje posebnih biračkih kartica. Među prijedlozima je i postavljanje kamera na biračkim mjestima radi dodatne kontrole izbornog procesa.

Jedna od značajnijih ideja odnosi se na uvođenje aktivnog i pasivnog biračkog prava od 16. godine, što bi mladima omogućilo da glasaju i da se kandiduju za izabrane funkcije. Arnautović se pritom poziva na evropske primjere, uključujući Austriju, koja je 2007. godine uvela mogućnost glasanja od 16. godine.

Predlaže i održavanje lokalnih i općih izbora u istoj godini, ali u različitim terminima: lokalnih u aprilu, a općih prve nedjelje u oktobru.

Promjene biračkih odbora i izbornih pravila

Prema Arnautovićevom prijedlogu, biračke odbore trebali bi činiti isključivo državni službenici, namještenici i zaposleni u javnim ustanovama čije se naknade finansiraju iz budžeta. Također smatra da bi članove općinskih i gradskih izbornih komisija trebao imenovati CIK BiH, a njihove naknade isplaćivati iz budžeta ove institucije.

Predlaže i promjenu načina pretvaranja glasova u mandate, odnosno prelazak s formule Sainte-Laguë na formulu d'Hondt, kao i različite izborne pragove za stranke i koalicije. Prema njegovoj ideji, samostalne stranke imale bi prag od četiri ili pet posto, koalicije dvije stranke šest posto, a koalicije od tri ili više stranaka sedam posto.

Posebno upozorava na nejednaku vrijednost glasa zbog velikih razlika u broju birača među pojedinim izbornim jedinicama. Kao primjer navodi izborne jedinice u Republici Srpskoj koje daju jednak broj mandata, iako se broj registrovanih birača u njima znatno razlikuje. Smatra da bi preispitivanje granica izbornih jedinica moglo pomoći u sprečavanju manipulacija poznatih kao gerrymandering, odnosno politički motivisanog prekrajanja njihovih granica.

Šta o tome misle građani?

Prijedlozi su izazvali brojne reakcije čitalaca portala Oslobođenje.ba. Komentari pokazuju da se rasprava ne vodi samo o tehničkim promjenama izbornog sistema nego i o mnogo dubljem problemu – nepovjerenju u političke stranke, izabrane predstavnike i institucije koje provode izbore.

Dio građana podržava obavezno glasanje, vjerujući da bi veća izlaznost mogla smanjiti utjecaj stranački disciplinovanih birača i primorati političke subjekte da se više bave potrebama većine stanovništva. Jedan komentator smatra da bi izbore trebalo ponoviti ako izlaznost bude manja od 50 posto, jer se tada postavlja pitanje koliko izborni rezultat zaista odražava volju građana.

Sličan stav zastupa i čitalac koji već duže vrijeme zagovara zakonsku obavezu glasanja, smatrajući da bi izlaznost od oko 80 posto otežala manipulacije i podstakla stranke da se više okrenu javnom interesu.

Međutim, znatan broj komentatora smatra da je obavezno glasanje pogrešan odgovor na problem. Njihov argument je da građani ne izlaze na izbore i zato što među ponuđenim kandidatima ne prepoznaju osobe kojima mogu vjerovati.

– „Ima nas koji ne prodajemo svoj glas, a sa svojom sviješću nemamo kandidata kojeg smatramo sposobnim i poštenim“, poručuje jedan čitalac.

Ovaj komentar otvara važno pitanje: treba li građanina kažnjavati zato što ne želi glasati ili ga prvo treba pitati zbog čega ne vjeruje ponuđenim kandidatima? Obavezan izlazak na biralište ne znači automatski i veće povjerenje u politički sistem, niti garantuje da će birači dobiti kvalitetniji izbor.

Građani traže ukidanje finansiranja stranaka iz budžeta

Među najuočljivijim zahtjevima u komentarima jeste ukidanje budžetskog finansiranja političkih stranaka. Dio čitalaca smatra da bi taj novac trebalo preusmjeriti za liječenje bolesnih, izgradnju infrastrukture i druge potrebe stanovništva, dok bi stranke svoje djelovanje finansirale članarinama i dobrovoljnim prilozima.

– „Strankama ukinuti finansiranje iz budžeta. Vlast ko voli neka izvoli“, poručuje jedan komentator.

Ovakvi stavovi pokazuju nezadovoljstvo načinom na koji se troši javni novac, ali i uvjerenje dijela građana da političke stranke moraju snositi veću finansijsku odgovornost za vlastito djelovanje.

Ipak, eventualno ukidanje javnog finansiranja otvorilo bi i pitanje transparentnosti privatnih donacija i mogućeg utjecaja bogatih pojedinaca ili kompanija na političke stranke. Zato bi takva reforma zahtijevala jasna pravila o porijeklu novca i kontroli finansiranja političkih aktivnosti.

Ako građani imaju obaveze, moraju ih imati i političari

Možda je najvažnija poruka komentara zahtjev da se odgovornost ne završava na biračima. Dio građana smatra da bi obavezno glasanje imalo smisla tek kada bi postojali mehanizmi kojima bi se političari pozivali na odgovornost za obećanja koja nisu ispunili.

– „Kad se uvede odgovornost političara za urađeno ili neurađeno, može“, navodi jedan komentator.

Drugi predlažu da stranke prije izbora moraju predstaviti konkretne programe, rokove i mjerljive ciljeve, a da se nakon izbora javno provjerava šta je ostvareno. Takav pristup podrazumijevao bi da građani ne ocjenjuju političare samo prema predizbornim obećanjima nego i prema rezultatima njihovog rada.

Upravo se tu nalazi jedna od ključnih dilema izborne reforme: građani se pozivaju da preuzmu veću odgovornost za izbor vlasti, ali istovremeno traže jasne garancije da će izabrani predstavnici odgovarati za svoje postupke i neispunjena obećanja.

Nepovjerenje u izborni proces i prijedloge CIK-a

Dio komentatora skeptičan je i prema promjenama koje bi povećale ovlaštenja CIK-a BiH. Posebno su izražene primjedbe na prijedlog da CIK imenuje članove općinskih i gradskih izbornih komisija, kao i na ideju da zaposleni u javnom sektoru čine biračke odbore.

Pojedini čitaoci smatraju da bi se time mogla koncentrisati prevelika kontrola u rukama jedne institucije. Drugi zagovaraju da političke stranke imaju svoje predstavnike u biračkim odborima, uz nadzor CIK-a i transparentno evidentiranje rezultata.

U komentarima se pojavljuju i ozbiljne sumnje u regularnost izbora, uključujući tvrdnje o krađi glasova i manipulacijama. Takve tvrdnje, međutim, ne mogu se smatrati utvrđenim činjenicama samo zato što su objavljene u komentarima. Za njihovu potvrdu potrebni su konkretni dokazi, zapisnici i odluke nadležnih institucija.

S druge strane, samo postojanje takvog nepovjerenja predstavlja razlog da se o transparentnosti izbornog procesa razgovara ozbiljno i na osnovu provjerljivih činjenica.

Pravo glasa od 16. godine izazvalo podsmijeh i sumnje

Prijedlog da se biračko pravo proširi na šesnaestogodišnjake izazvao je brojne ironične reakcije. Dio komentatora smatra da bi mlađi birači mogli biti podložniji predizbornim obećanjima i političkom utjecaju, dok drugi smatraju da bi se mladima time omogućilo da ranije učestvuju u odlučivanju o vlastitoj budućnosti.

U pojedinim komentarima prijedlog se ismijava pitanjima treba li pravo glasa dati i još mlađoj djeci. Iza takvih reakcija nalazi se šira rasprava o političkoj zrelosti, obrazovanju i sposobnosti građana da donose informisane odluke.

Međutim, rasprava o dobi birača ne bi trebala skrenuti pažnju s drugih pitanja koja građani smatraju važnijim: odgovornosti izabranih predstavnika, finansiranja stranaka, povjerenja u izborne rezultate i ispunjavanja obećanja.

Je li problem u građanima ili u vlasti?

Kroz komentare se provlači zajednička poruka: dio građana više ne vjeruje da samo učešće na izborima može donijeti promjene koje očekuju. Dugogodišnja politička obećanja, promjene koalicionih dogovora i nezadovoljstvo životnim standardom kod nekih su stvorili uvjerenje da se politička scena mijenja manje nego što bi željeli.

– „50% naroda nikada neće izaći na izbore jer nemaju za koga da glasaju“, navodi jedan komentator.

Naravno, neizlazak na izbore ima posljedice. Kada dio građana apstinira, veći utjecaj na konačni rezultat imaju oni koji glasaju, uključujući dobro organizovano stranačko članstvo i simpatizere. Ipak, iz toga ne proizlazi da je sva odgovornost za stanje u društvu na građanima koji ne izlaze na birališta.

Ako političke stranke godinama nude slična obećanja, a građani ne vide očekivane rezultate, onda se pitanje izborne reforme mora odnositi i na kvalitet političke ponude, način upravljanja i odgovornost za ostvarene ili neostvarene ciljeve.

To je kao kada bi se nakon saobraćajne nesreće odgovornost tražila od automobila umjesto od vozača. Izborni sistem jeste važan, ali sam po sebi ne može zamijeniti odgovornost ljudi koji dobiju povjerenje birača i preuzmu upravljanje institucijama.

Zato se rasprava o prijedlozima Suada Arnautovića ne svodi samo na pitanje treba li glasanje biti obavezno, treba li pravo glasa spustiti na 16 godina ili mijenjati način raspodjele mandata. Suštinsko pitanje glasi: kako vratiti povjerenje građana u izbore i osigurati da oni koji dobiju njihove glasove odgovaraju za ono što su obećali i ono što su uradili?

Prije nego što se građanima propišu nove obaveze, potrebno je ozbiljno razmotriti i njihove zahtjeve za transparentnijim izborima, odgovornijim političarima i stvarnim rezultatima vlasti. Jer izlazak na izbore može biti obaveza propisana zakonom, ali povjerenje se ne može narediti.

Izvor: Oslobođenje, Naslovna: Suad Arnautović (Oslobođenje), Analiza: LuPortal