Kada javne ličnosti prelaze granicu između opravdanog bijesa i neodgovorne retorike

„Dok god neki monstrum sa više mišića (sujete, steroida, alkohola, droge…) nego mozga, smije ubiti ženu jer će neko reći: ‘ali ne znamo razlog’, neka se niko dobru ne nada. Nikakav razlog ne postoji za uzeti nekoj ženi život. Smrtna presuda je pravda za ovakve zločine. Vrijeme je. Da se ja pitam ne bih ni trepnula. Istom mjerom i, kratkim postupkom. Nakon nekoliko takvih ne bi se više niko usudio, pa ne bi ni trebalo. To je jedino čega se nasilnici boje.’“

Ovim riječima započinje objava koju je nedavno na društvenim mrežama podijelila jedna od žena iz samog vrha političkog i društvenog života u Bosni i Hercegovini. Riječ je o osobi čija se riječ, sviđalo se to nekome ili ne, odjekuje snažnije od riječi prosječnog korisnika društvenih mreža. Upravo zato ovakva poruka nosi dodatnu težinu — ali i dodatnu odgovornost.

Objava nesumnjivo izražava dubok revolt zbog brutalnih ubistava žena, koja u BiH iz godine u godinu postaju sve učestalija. Centralna misao — da ne postoji nikakav razlog koji može opravdati oduzimanje života ženi — neupitno je ispravna i predstavlja moralni stub svake borbe protiv femicida.

Međutim, problem nastaje u drugom sloju poruke, gdje se prelazi na zagovaranje smrtne kazne i „kratkog postupka“, uz poruku da bi „istom mjerom“ trebalo reagovati prema počiniocima. Kada takve riječi dolaze od osobe čiji je društveni položaj u samom vrhu piramide moći, njihova težina postaje daleko veća nego kada ih izgovori neko drugi.

Javne ličnosti, posebno one iz političkih, akademskih ili zdravstvenih struktura, imaju ne samo privilegiju već i obavezu dodatne odgovornosti u javnom govoru. Njihove poruke formiraju stavove, utječu na emocije, pobuđuju reakcije i u određenim slučajevima mogu podstaći atmosferu koja prelazi granicu institucionalnog rješavanja problema.

Zagovaranje smrtne kazne, pozivanje na osvetu ili sugeriranje vaninstitucionalnih „kratkih postupaka“ — posebno kada dolaze od ljudi koji su godinama imali pristup moći, institucijama i političkim tokovima — otvara ozbiljna pitanja. Ne samo o tonu same objave, nego i o tome kakav se model društvene reakcije time promoviše.

Iako je frustracija građana opravdana, a bijes razumljiv, naročito u zemlji u kojoj femicidi postaju zastrašujuće učestali, rješenje nikada ne može biti retorika koja podsjeća na porodičnu osvetu ili presudu bez suda. Zaustavljanje nasilja zahtijeva efikasne institucije, hitne mjere zaštite žrtava, dosljednu primjenu kazni i sistem koji neće relativizirati nasilje.

Upravo zato je važno naglasiti: što je društveni status govornika viši, to je odgovornost za svaku javno izgovorenu riječ veća.

Ova objava je pokazala koliko je tema femicida bolna, ali i koliko je opasno kada se opravdani bijes pretvara u poruke koje mogu potkopati povjerenje u institucije i pravni poredak. Borba protiv femicida traži čvrst stav — ali uvijek unutar okvira zakona, racionalnosti i odgovorne javne riječi.

Autorski tekst LuPortal