Čak 25. tačaka osude nije mala stvar – Boga pitaj kakve strahote tek slijede …

Predstavnici arapskih i islamskih zemalja u Kataru ponovo su uradili jedino što zmsju – okupili su se.

Ovaj put je povod 10-ak izraelskih “raketli” ispaljenih na Dohu. Nakon hitnog sastanka, uspjeli su da usaglase ni manje ni više nego – nevjerovatnih 25 tačaka osude.

U komunikeu se, naravno, izražava “najdublja zabrinutost”, “potpuna podrška” i “najsnažnija osuda” agresije. U prevodu: puno papira, puno pečata i još više velikih – više napumpanih, ali ipak praznih riječi.

Izraelu, s druge strane, vrlo je jasno da može da radi šta god hoće, kad god hoće – kome god hoće – i nsići će na “osude” geopolitički i vojno jalove “braće muslimana” koji su spremni ispaliti rakete samo jedni na druge.

Izrael je od svog nastanka 1948. vodio pet velikih ratova protiv arapskih država: Rat za nezavisnost (1948–49), Suecki rat (1956), Šestodnevni rat (1967), Jomkipurski rat (1973) i invaziju na Liban (1982). U njima su mu protivnici bili Egipat, Jordan, Sirija, Irak, Liban i druge arapske zemlje, dok su kasniji sukobi uglavnom bili s palestinskim organizacijama, a ne direktno s državama.

I nije izgubio ni jedan od njih – što zbog arapske nazadnosti, kukavičluka i nesposobnosti, što zbog toga što se arapske vladarske porodice među sobom mrze više nego što mogu mrziti bilo koga drugoga – pa i Izrarl.

Ako ovakva deklaracija zaustaviti izraelsku vojnu silu – onda ostaje jedino “Božija pomoć”. Omiljeni Arapski izgovor da nastave da uživaju u zlatu, bogatstvu i svakojakom drugom ovozemaljskom izobilju, koje ni po ljudskim ni po Božijim zakonima ne zaslužuju ni oni ni njihove potodice. Niti su oni krivi, niti je njihova obaveza da konkretno pomognu “braći muslimanima“: sve je to “Božije davanje” – njima je “Bog dao” izobilje.

Ali takvo ponašanje arapa može završiti na samo jedan način … Nije baš “prah si i prah ćeš postati” ali vrlo izvijesna budućnost arapskih marionetskih “država” (koje su nastale tako što su Britanci sa saradnicima, nakon Velikog rata iscrtali granice i odredili sebi odane, poslušne i podaničke porodice da vladaju), može se najbolje opisati sa “iz pijeska si se uzdigao – u pijesak ćeš se vratiti”.

Ako Izrael ima savjetnika za strpljenje, taj bi im poručio: samo budite strpljivi. Sačekajte da oholost, međusobna zavist, netrpeljivost i unutrašnje svađe među nekim arapskim i islamskim državama sve to razjedu iznutra — pa će naši tenkovi proći kroz njihove zemlje kao vreo nož kroz maslac. Tako će razne samoproglašene kraljevske porodice i kraljevstva polahko nestajati od Maroka do Iraka, od Turske do Egipta, i od Saudije do Kuvajta.

Dok se Ibrajimovi nadaju diplomatskom i Božijem suđenju, Abrahamovi proračunato rade planove u stvarnom vremenu i ostvaruju ih oružjem.

Dok Izrael vodi ratove i potpisuje sporazume sa “svjetskim policajcima”, njihove sadašnje i buduće mete vode maratonske sjednice i pišu deklaracije koje jedva da stignu do naslovnica tabloida. A kad i stignu, efekt je isti kao i do sada — nikakav.

I da zaključimo: ako ovakva strašna “jednoglasna osuda” i “25 tačaka” ne može zaustaviti Izrarlske rakete, onda …

Izraele – mirno spavaj …