Kako su arapske dinastičke ambicije, pobuna protiv Osmanskog carstva i britanska imperijalna politika promijenile sudbinu Palestine – i zašto se historijska odgovornost ne može svesti samo na jednu ličnost.

Historija Palestine nije počela 1948. godine, kada je proglašena država Izrael, niti se njen gubitak može objasniti samo događajima koji su uslijedili nakon Drugog svjetskog rata. Ključne političke i vojne odluke koje su otvorile put kasnijem preuređenju Palestine donesene su još tokom Prvog svjetskog rata, u vrijeme raspada Osmanskog carstva.

Među ličnostima koje su obilježile taj period posebno mjesto zauzima Husein ibn Ali Al-Hashimi, šerif Meke, pripadnik hašemitske dinastije i pokretač Arapskog ustanka protiv Osmanlija 1916. godine.

Njegova historijska uloga i danas izaziva polemike. Za jedne je bio simbol arapske borbe za nezavisnost od osmanske vlasti, dok ga drugi posmatraju kao političkog lidera koji je, u ostvarivanju vlastitih dinastičkih ambicija, napravio savez s britanskom imperijalnom silom i time pomogao proces koji će imati dalekosežne posljedice po muslimanske narode, a posebno Palestinu.

Da bismo razumjeli tu dilemu, potrebno je vratiti se u vrijeme kada se odlučivalo o budućnosti Bliskog istoka.

Savez s Britancima: nezavisnost ili politička ambicija?

Husein ibn Ali bio je šerif Meke, a njegov politički cilj nije bio samo oslobađanje arapskih teritorija od osmanske vlasti. Želio je uspostaviti veliku arapsku državu pod vodstvom svoje porodice, čime bi hašemitska dinastija dobila vodeću političku poziciju u novom regionalnom poretku.

Tokom 1915. godine započeo je pregovore s Henryjem McMahonom, britanskim visokim komesarom u Egiptu. U prepisci koja je trajala do marta 1916. godine Husein je tražio britansku podršku za arapsku nezavisnost, a zauzvrat ponudio ustanak protiv Osmanskog carstva.

U tim pregovorima Palestina je imala posebno mjesto.

Husein je smatrao da bi Palestina trebala biti dio buduće nezavisne arapske države. Britanska strana, međutim, nikada nije dala potpuno nedvosmislenu garanciju koja bi otklonila kasnije sporove oko teritorijalnog obuhvata obećane nezavisnosti.

Upravo će se ta nejasnoća pokazati kao jedna od najvažnijih diplomatskih zamki tog vremena.

Husein je vjerovao da sklapa savez koji će mu omogućiti stvaranje arapske države. Britanija je, s druge strane, u njemu vidjela korisnog saveznika u ratu protiv Osmanskog carstva.

Razlika između tih interesa bila je ogromna.

Arapski ustanak: pomoć u rušenju osmanske vlasti

U junu 1916. godine Husein je pokrenuo Arapski ustanak protiv Osmanskog carstva. Njegovi sinovi Fejsal i Abdulah imali su značajnu ulogu u vođenju ustanika, a britanska strana osiguravala je finansijsku, vojnu i logističku podršku.

Ustanak je doprinio slabljenju osmanske vojne prisutnosti na Arapskom poluotoku i otežavanju komunikacija i snabdijevanja osmanskih snaga. Posebno su bile značajne operacije protiv željeznice Hidžaz.

Britanski vojni prodor kroz Bliski istok time je dobio dodatnu podršku.

Ovdje se otvara pitanje koje je važno i za razumijevanje današnje historijske rasprave: je li Husein, boreći se protiv muslimanske osmanske države u savezu s britanskom kolonijalnom silom, pomogao otvoriti put gubitku Palestine?

Odgovor zahtijeva nijansiranje.

Osmansko carstvo već je bilo u ratu s velikim silama i suočavalo se s ozbiljnim vojnim i ekonomskim problemima. Njegov poraz nije bio isključiva posljedica Arapskog ustanka. Britanska vojska vodila je vlastite velike operacije na bliskoistočnom frontu.

Ipak, Huseinov ustanak nije bio bez značaja. On je dodatno oslabio osmansku poziciju i pomogao britanskim ratnim ciljevima.

Drugim riječima, Husein možda nije mogao odlučiti ko će upravljati Palestinom nakon rata, ali je svojim političkim i vojnim potezima učestvovao u procesu koji je doveo do nestanka osmanske vlasti.

Britanska dvostruka politika: obećanja Arapima, Francuzima i cionistima

Najveća ironija ovog historijskog perioda jeste činjenica da je Velika Britanija istovremeno vodila pregovore i davala obećanja različitim stranama čiji interesi nisu bili međusobno uskladivi.

Dok je Huseinu obećavala podršku arapskoj nezavisnosti, Britanija je 1916. godine s Francuskom zaključila tajni sporazum Sykes–Picot, kojim su dogovorene interesne zone i buduća podjela velikog dijela osmanskih teritorija.

Godinu kasnije, 2. novembra 1917, objavljena je Balfourova deklaracija.

Britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour izrazio je podršku uspostavljanju nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini.

Tako je Britanija, dok je koristila arapske snage u borbi protiv Osmanlija, istovremeno pripremala političke temelje za drugačiju budućnost Palestine.

Ovo nije bila slučajna diplomatska nedosljednost. Radilo se o politici velike sile koja je nastojala osigurati svoje interese u prostoru koji je očekivala preuzeti nakon pobjede u ratu.

Arapskim liderima obećavana je nezavisnost, Francuzima su priznavani interesi, dok je cionističkom pokretu pružena politička podrška za nacionalni dom u Palestini.

U takvom odnosu snaga Husein se našao u položaju čovjeka koji je pomogao savezniku da pobijedi zajedničkog protivnika, ali nije imao dovoljno političke moći da osigura ispunjenje vlastitih očekivanja.

Je li Husein pristao na gubitak Palestine?

Upravo se oko ovog pitanja često pojavljuju pojednostavljene i historijski neutemeljene tvrdnje.

Ne postoje čvrsti dokazi da je Husein ibn Ali potpisao predaju Palestine cionističkom pokretu ili da je odobrio Balfourovu deklaraciju.

Naprotiv, nakon objavljivanja deklaracije izražavao je protivljenje i tražio objašnjenje od britanske vlade. Smatrao je da je Palestina obuhvaćena ranijim britanskim obećanjima o arapskoj nezavisnosti.

To je važna činjenica jer pokazuje da Husein nije nužno bio svjestan svih britanskih namjera niti je prihvatio svaki element njihove politike.

Ali to ne znači da je bio oslobođen političke odgovornosti.

Njegova najveća strateška greška bila je povjerenje u britansku riječ i oslanjanje na silu koja je imala vlastite kolonijalne interese. Umjesto da osigura jasne i obavezujuće garancije za budući status arapskih teritorija, Husein je ušao u ratni savez čiji je krajnji ishod određivala pobjednička imperijalna sila.

U politici velikih sila, saveznici često postaju sredstvo za ostvarivanje tuđih ciljeva.

Hašemitska dinastija dobila je prijestolja, ali ne i veliku arapsku državu

Poslijeratni razvoj događaja pokazao je koliko su se Huseinova očekivanja razlikovala od britanskih planova.

Umjesto velike nezavisne arapske države, Bliski istok je podijeljen u nove političke cjeline pod britanskim i francuskim utjecajem.

Njegov sin Fejsal postao je kralj Iraka 1921. godine, dok je drugi sin Abdulah postao emir Transjordanije, kasnije Jordana.

Sam Husein postao je kralj Hidžaza, ali je 1925. godine izgubio vlast nakon osvajanja tog područja od strane snaga Ibn Sauda.

Hašemitska porodica ipak je opstala kao značajna dinastija. Njeni potomci i danas vladaju Jordanom.

Tako je porodica koja je učestvovala u rušenju osmanske vlasti dobila vlast nad pojedinim novim arapskim državama, ali nije ostvarila prvobitnu zamisao o jedinstvenoj velikoj arapskoj državi.

Palestina je, u međuvremenu, završila pod britanskim mandatom, a britanska politika omogućila je daljnje jačanje cionističkog projekta.

Historijska odgovornost ne završava na Huseinu

Bilo bi pogrešno kompletnu odgovornost za gubitak Palestine pripisati jednom čovjeku. Isto tako, bilo bi pogrešno zanemariti njegovu ulogu u događajima koji su prethodili raspadu osmanske vlasti.

Husein ibn Ali nije bio jedini faktor u slomu Osmanskog carstva, niti je sam odlučivao o poslijeratnoj sudbini Palestine. Britanska i francuska imperijalna politika, vojni poraz Osmanlija, cionistički politički pokret i kasnije međunarodne odluke imali su mnogo neposredniji utjecaj na uspostavljanje britanskog mandata i promjenu političkog statusa Palestine.

Ipak, Huseinova odluka da uđe u savez s Britancima ostaje važan dio tog historijskog lanca.

Njegova politička računica bila je da će rušenjem osmanske vlasti otvoriti prostor za arapsku nezavisnost. Međutim, nije uspio predvidjeti ili spriječiti da se taj prostor pretvori u područje britanskog i francuskog utjecaja.

Možda je upravo u tome najvažnija pouka njegove političke karijere: borba protiv jedne vlasti ne znači automatski oslobađanje od tuđeg utjecaja, posebno kada se vlastiti politički ciljevi ostvaruju uz pomoć sile koja ima sasvim drugačije interese.

Husein ibn Ali nije predao Palestinu, ali je učestvovao u savezu koji je pomogao srušiti politički poredak u kojem je Palestina bila dio muslimanskog Osmanskog carstva. Britanija je potom iskoristila novonastali odnos snaga za ostvarivanje vlastitih interesa.

Zato pitanje njegove odgovornosti nije samo pitanje historije. Ono otvara mnogo širu temu: koliko političke ambicije pojedinih lidera, njihova borba za vlast i pogrešna procjena međunarodnih saveznika mogu dugoročno utjecati na sudbinu čitavih naroda?

Palestinska historija pokazuje da posljedice takvih odluka mogu trajati generacijama.

Istraživanje: LuPortal

Izvori: