Od psihologije pozitivnog razmišljanja do naučnih istraživanja ljudskog ponašanja — promjene često počinju uvjerenjem da postoje bolja rješenja, ali se ostvaruju znanjem, hrabrošću i zajedničkim djelovanjem.

Može li se promijeniti način na koji ljudi razmišljaju o sebi, svojoj okolini i društvu u kojem žive? Može li se čovjeku koji je godinama uvjeren da ništa ne zavisi od njega pomoći da prepozna mogućnosti koje ranije nije vidio? I može li promjena načina razmišljanja postati početak promjena koje će unaprijediti kvalitet života pojedinca i cijele zajednice?

Ova pitanja nisu samo tema filozofskih rasprava. Njima su se bavili neki od najznačajnijih filozofa, psihologa i društvenih naučnika. Njihovi radovi pokazuju koliko su ljudska uvjerenja, očekivanja, osjećaj lične sposobnosti i društveno okruženje važni za razumijevanje ljudskog ponašanja.

Iza tih istraživanja krije se ideja koja zaslužuje mnogo više pažnje u svakodnevnom životu: ljudima nije potrebno samo prenijeti informacije. Potrebno im je pomoći da prepoznaju mogućnosti, postavljaju pitanja, razvijaju vlastite ideje i steknu uvjerenje da svojim djelovanjem mogu doprinijeti pozitivnim promjenama.

Kada uvjerenje postane početak promjene

Američki filozof i psiholog William James (1842–1910), jedan od utemeljitelja moderne psihologije, posebno se bavio odnosom uvjerenja, iskustva i ljudskog djelovanja.

U svom predavanju Is Life Worth Living? iz 1895. godine zapisao je:

„Ne bojte se života. Vjerujte da je život vrijedan življenja i vaše će uvjerenje pomoći da to postane stvarnost.“

Prevod s engleskog; izvorna formulacija: „Be not afraid of life. Believe that life is worth living, and your belief will help create the fact.“

Ova misao ne znači da će se problemi riješiti samim pozitivnim razmišljanjem. Njena vrijednost je u tome što ukazuje na vezu između naših očekivanja i spremnosti da nešto pokušamo.

Čovjek koji unaprijed vjeruje da je svaki pokušaj uzaludan vjerovatno će rjeđe tražiti rješenja. Onaj koji vjeruje da postoji mogućnost uspjeha može biti spremniji učiti, istraživati, tražiti podršku i pokušati ponovo.

Razlika između njih nije nužno u sposobnostima, nego i u tome kako procjenjuju mogućnosti koje su pred njima.

Upravo zato način na koji govorimo o problemima može biti važan. Ako stalno ponavljamo da je sve uzalud, sužavamo prostor za inicijativu. Ako probleme posmatramo kao izazove koje vrijedi analizirati, otvaramo prostor za drugačije postupke.

Albert Bandura: Važno je vjerovati da možemo nešto učiniti

Kanadsko-američki psiholog Albert Bandura (1925–2021) jedan je od najznačajnijih istraživača ljudskog ponašanja i socijalnog učenja.

Njegov koncept samoefikasnosti (self-efficacy) odnosi se na čovjekovo uvjerenje da može organizovati i provesti postupke potrebne za ostvarivanje određenog cilja.

Bandura je istraživao kako takvo uvjerenje utiče na izbor aktivnosti, ulaganje napora, istrajnost i reakcije na prepreke. Njegov naučni rad pokazuje zašto nije dovoljno ljudima samo reći da je nešto moguće: potrebno im je razvijati znanje, iskustvo i osjećaj da mogu napraviti konkretan korak.

Zamislimo građanina koji smatra da nema nikakvog smisla ukazivati na problem u svojoj zajednici jer se, prema njegovom iskustvu, ništa neće promijeniti.

Ako mu samo kažemo da treba biti optimističan, vjerovatno nismo mnogo postigli. Ali ako mu pomognemo da razumije proceduru, pronađe relevantne informacije, formuliše prijedlog i poveže se s drugim zainteresovanim ljudima, otvaramo mogućnost da njegovo uvjerenje prati i stvarno djelovanje.

To je važna pouka: pozitivno uvjerenje dobija punu vrijednost kada čovjeku pomogne da prepozna šta konkretno može učiniti.

Carol Dweck: Sposobnosti i mogućnosti ne moramo posmatrati kao nešto nepromjenjivo

Američka psihologinja Carol Dweck poznata je po istraživanjima načina na koji ljudi razmišljaju o sposobnostima, učenju i napretku.

Njena istraživanja razlikuju, pojednostavljeno rečeno, uvjerenje da su sposobnosti uglavnom nepromjenjive od pristupa prema kojem se znanje i vještine mogu razvijati učenjem, vježbom, povratnim informacijama i promjenom strategije.

Ovaj drugi pristup poznat je kao growth mindset, odnosno razvojni način razmišljanja.

Njegova suština nije u tome da svako može postići baš sve što poželi. Radi se o tome da trenutne mogućnosti ne moramo automatski smatrati konačnim granicama vlastitog razvoja.

Isto se može primijeniti i na zajednicu.

Ako neku sredinu posmatramo kao mjesto u kojem se ništa ne može unaprijediti, vjerovatno ćemo previdjeti njene ljude, znanje, resurse i ideje. Ako je posmatramo kao zajednicu koja može učiti iz vlastitih grešaka, možemo početi tražiti načine da poboljša usluge, međusobnu saradnju i uslove života.

Nije svaka ideja dobra niti je svaki pokušaj uspješan. Ali spremnost da učimo iz iskustva omogućava nam da sljedeći put postupimo bolje.

Paulo Freire: Ljude ne treba učiti samo šta da misle, nego i kako da razmišljaju

Brazilski pedagog i filozof Paulo Freire (1921–1997) smatrao je da obrazovanje ne treba biti puko prenošenje gotovih odgovora. Treba pomoći ljudima da razumiju okolnosti u kojima žive, kritički ih preispituju i postanu sposobni da učestvuju u njihovom mijenjanju.

U svom najpoznatijem djelu Pedagogija potlačenih zagovarao je obrazovanje zasnovano na dijalogu, postavljanju pitanja i povezivanju razmišljanja s djelovanjem.

Ovaj pristup ima važnu poruku i izvan učionice.

Čovjek koji samo preuzima tuđe zaključke ostaje zavisan od onoga ko mu ih prenosi. Čovjek koji nauči provjeravati informacije, analizirati argumente i samostalno donositi zaključke stiče veću sposobnost da razumije vlastitu situaciju i učestvuje u njenom poboljšanju.

Zato cilj pozitivnog utjecaja na društvo ne bi trebao biti stvaranje ljudi koji svi ponavljaju istu poruku. Cilj bi trebao biti stvaranje uslova u kojima će ljudi postajati radoznaliji, samostalniji i spremniji da odgovorno učestvuju u zajedničkom životu.

Nije dovoljno uvjeriti čovjeka da promjena postoji. Mnogo je važnije osposobiti ga da sam prepozna gdje je promjena potrebna i kako joj može doprinijeti.

Kako nastaju uvjerenja koja dijeli cijelo društvo?

Način na koji razmišljamo ne oblikuje se samo našim ličnim iskustvima. Na njega utiču porodica, obrazovanje, prijatelji, radno okruženje, mediji, društvene mreže i poruke koje se svakodnevno ponavljaju.

Američki novinar i politički komentator Walter Lippmann (1889–1974) u knjizi Public Opinion iz 1922. godine analizirao je kako ljudi stvaraju mentalnu sliku svijeta na osnovu ograničenih informacija i načina na koji im se događaji predstavljaju.

Njegov rad važan je za razumijevanje javnog mnijenja jer pokazuje da naše mišljenje o nekom događaju ne zavisi samo od samog događaja nego i od informacija koje su nam dostupne i načina na koji ih tumačimo.

Ako građani stalno slušaju da su određeni problemi nerješivi, da pojedinac ništa ne može promijeniti ili da je svaka inicijativa unaprijed osuđena na neuspjeh, takve poruke mogu uticati na njihova očekivanja i spremnost na djelovanje.

Ali utjecaj javne komunikacije može biti i pozitivan.

Mediji, obrazovne ustanove, udruženja građana i pojedinci mogu otvarati prostor za drugačije ideje, predstavljati uspješne primjere, objašnjavati dostupne mogućnosti i podsticati raspravu o konkretnim rješenjima.

To ne znači prikrivati probleme ili stvarati lažnu sliku stvarnosti. Naprotiv, znači predstaviti probleme zajedno s činjenicama, uzrocima, mogućim rješenjima i primjerima iz kojih se može učiti.

Pozitivan utjecaj nije isto što i manipulacija

Kada govorimo o oblikovanju ljudskih uvjerenja, važno je postaviti i pitanje granica.

Svako društvo utiče na način razmišljanja svojih članova. Međutim, postoji velika razlika između podsticanja ljudi da razmišljaju samostalno i pokušaja da im se nametne određeni zaključak.

Pozitivan utjecaj podrazumijeva otvorenost, provjerljive informacije, argumente i poštovanje prava svakog čovjeka da sam donosi odluke.

Manipulacija, nasuprot tome, može se oslanjati na prikrivanje činjenica, izazivanje straha, iskorištavanje predrasuda ili ponavljanje tvrdnji koje nisu potkrijepljene dokazima.

Ako želimo društvo u kojem ljudi vjeruju u mogućnost promjene, ne trebamo ih učiti da nekritički vjeruju nama. Trebamo ih podsticati da provjeravaju ono što govorimo, postavljaju pitanja i slobodno se ne slažu kada imaju dobre razloge.

Upravo takav pristup stvara temelje za dugoročno povjerenje.

Najvrednija ideja nije ona koju ljudi prihvate zato što im je neko naredio da u nju vjeruju, nego ona koju mogu razumjeti, kritički preispitati i prihvatiti na osnovu vlastitog razmišljanja.

Šta to znači za naš svakodnevni život?

Sve ove ideje mogu zvučati apstraktno dok ih ne povežemo s konkretnim situacijama.

Zamislimo naselje u kojem stanovnici godinama ukazuju na isti problem. Jedni tvrde da odgovorni nikada neće reagovati. Drugi smatraju da se ništa ne može učiniti. Treći su odavno prestali obraćati pažnju.

A onda neko počne drugačije.

Prikupi informacije, provjeri nadležnosti, razgovara sa susjedima, predloži rješenje i pokrene inicijativu. Možda rezultat neće doći odmah. Možda će biti potrebni dodatni razgovori i novi pokušaji. Ali problem više nije samo tema nezadovoljstva. Postaje pitanje na kojem se može raditi.

Sličan princip vrijedi za obrazovanje, radno okruženje, međuljudske odnose, javne usluge i mnoge druge oblasti života.

Ne možemo garantovati da će svaka inicijativa uspjeti. Ne možemo ni zanemariti prepreke koje zavise od drugih ljudi, institucija ili ekonomskih okolnosti.

Ali možemo promijeniti način na koji pristupamo problemu: od unaprijed donesenog zaključka da nema rješenja prema istraživanju mogućnosti koje imamo na raspolaganju.

To je razlika između pasivnog prihvatanja okolnosti i aktivnog traženja boljih rješenja.

Društvu su potrebni ljudi koji otvaraju nove mogućnosti

Svaka pozitivna promjena počinje nekom idejom. Ali ideja sama po sebi nije dovoljna. Potrebni su ljudi koji će je razmotriti, provjeriti, razviti i pretvoriti u djelovanje.

Zato je važno ohrabrivati radoznalost, kreativnost, razmjenu iskustava i spremnost da se postojeće stanje preispituje.

Važno je djeci pokazivati da pitanja nisu znak neznanja, nego put prema razumijevanju. Važno je mladima pomoći da prepoznaju svoje sposobnosti i razvijaju ih. Važno je odraslima omogućiti da uče, mijenjaju mišljenje i prihvataju nove pristupe bez osjećaja da time poništavaju sve što su ranije znali.

I važno je u javnom prostoru stvarati više mjesta za razgovor o tome šta možemo poboljšati, umjesto da se zaustavljamo samo na nabrajanju onoga što ne valja.

Kada se ljudi ohrabre da razmišljaju, predlažu i djeluju, povećava se mogućnost da se pojave rješenja koja ranije nisu bila ni razmatrana.

A kada se uz takvu otvorenost razvijaju znanje, odgovornost i saradnja, pozitivne ideje mogu postati stvarne promjene u životima ljudi.

Vjerovati u bolje, ali biti spreman raditi na tome

Ne postoji stručnjak koji može ozbiljno garantovati da je svaka promjena uvijek moguća i da se svaki problem može riješiti u svim okolnostima.

Ali postoje dobri razlozi da ne odustajemo od traženja rješenja prije nego što smo ih zaista razmotrili.

William James ukazivao je na značaj uvjerenja za odnos prema životu. Albert Bandura istraživao je važnost vjerovanja u vlastitu sposobnost djelovanja. Carol Dweck proučavala je kako uvjerenja o razvoju sposobnosti utiču na učenje. Paulo Freire naglašavao je važnost kritičkog razumijevanja svijeta, a Walter Lippmann analizirao je kako nastaju naše predstave o stvarnosti.

Njihovi pristupi nisu isti, ali zajedno otvaraju važno pitanje: kako ljudima pomoći da ne ostanu zarobljeni u ograničavajućim uvjerenjima, nego da razvijaju sposobnost samostalnog razmišljanja i aktivnog djelovanja?

Odgovor nije u nametanju optimizma, nego u stvaranju uslova za učenje, dijalog, istraživanje i inicijativu.

Ne trebamo vjerovati da će sve biti bolje samo zato što to želimo. Trebamo vjerovati da vrijedi tražiti načine da bude bolje — i biti spremni uložiti trud da ih pronađemo.

Jer promjena ne počinje uvijek velikim događajem. Ponekad počinje razgovorom, novim pitanjem, drugačijim pogledom na poznati problem ili odlukom da pokušamo nešto što smo ranije smatrali nemogućim.

Ako želimo bolje društvo, potrebno je razvijati ljude koji mogu zamisliti bolje mogućnosti, kritički ih procijeniti i zajednički raditi na njihovom ostvarivanju.

Možda ne možemo promijeniti sve. Ali možemo prestati unaprijed odbacivati mogućnost da promijenimo bilo šta.

A to je već važan početak.