Kada građani izađu na ulicu zbog nepravde, korupcije, loših odluka vlasti ili ugroženih prava, otvara se pitanje koje često izaziva podjele: imaju li političari pravo pridružiti se protestima ili njihovo prisustvo ugrožava autentičnost građanskog bunta? Granica između podrške građanima i pokušaja političkog prisvajanja njihovog nezadovoljstva nije uvijek lako vidljiva, ali je od presudne važnosti.

Građanski protest nastaje onda kada ljudi osjete da institucije ne čuju njihove zahtjeve, da su njihova prava ugrožena ili da postojeći mehanizmi političke odgovornosti ne daju rezultate. Na ulicu tada izlaze ljudi različitih političkih uvjerenja, životnih iskustava i društvenih položaja, povezani zajedničkim problemom.

Upravo u tome leži snaga građanskog protesta.

On može okupiti ljude koji se nikada ne bi našli na istom predizbornom skupu, koji glasaju za različite stranke ili uopće ne vjeruju političkim partijama. Njihovo zajedništvo ne počiva na stranačkoj pripadnosti, nego na zahtjevu da se nešto promijeni.

Međutim, čim protest dobije širu javnu pažnju, pojavljuje se i politički interes. Političari prepoznaju priliku da pokažu kako su uz narod, da kritikuju protivnike, poprave vlastiti imidž ili nezadovoljstvo građana pretvore u argument za vlastitu političku promociju.

Tu počinje suštinska dilema: dolaze li političari na protest da podrže zahtjeve građana ili da građanske zahtjeve pretvore u vlastiti politički kapital?

Podrška nije isto što i prisvajanje

Bilo bi pogrešno tvrditi da političarima nije mjesto na građanskim protestima. Političari su također građani, imaju pravo na slobodu izražavanja i okupljanja, a neki protesti upravo zahtijevaju političke odluke, izmjene zakona ili odgovornost izabranih predstavnika.

Ako se protest organizuje zbog korupcije, nasilja, uništavanja okoliša, lošeg rada javnih preduzeća ili neodgovornosti vlasti, nije nelogično očekivati da mu se pridruže i politički predstavnici koji podržavaju iste zahtjeve. Njihovo prisustvo može pomoći da se problem dodatno osvijetli, otvori institucionalni prostor za rješavanje zahtjeva ili izvrši pritisak na nadležne.

Ali postoji velika razlika između političara koji dolazi kao građanin i političara koji pokušava postati glavno lice protesta.

U prvom slučaju, političar prihvata da je protest nastao izvan njegovih stranačkih struktura i da pripada ljudima koji su ga pokrenuli. U drugom, pokušava preuzeti mikrofon, određivati poruke, postavljati se u prvi plan, koristiti događaj za stranačku promociju ili ostaviti utisak da upravo njegova politička opcija predvodi nezadovoljne građane.

Podržati protest znači stati uz njegove zahtjeve. Prisvojiti protest znači pokušati sebe predstaviti kao njegovog vlasnika.

Kako se građanski bunt pretvara u političku promociju?

Prisvajanje protesta ne mora početi otvorenim preuzimanjem organizacije. Ponekad se odvija mnogo suptilnije.

Političar se fotografiše u prvom redu, objavljuje snimke na društvenim mrežama, ističe vlastito prisustvo i šalje poruku da je upravo on prepoznao problem. Stranački profili zatim protest predstavljaju kao dokaz ispravnosti vlastite politike, dok se drugi učesnici gotovo potpuno gube iz javne slike.

Nekada se protest koristi za obračun s političkim protivnicima, čak i kada građanski zahtjevi nisu usmjereni samo protiv jedne stranke. Umjesto da se govori o odgovornosti institucija i konkretnim rješenjima, javna rasprava pretvara se u međustranačko nadmetanje.

Posebno je problematično kada političari pokušaju protest predstaviti kao podršku vlastitoj opciji, iako građani nisu izašli na ulicu da podrže bilo koju stranku, nego da zahtijevaju promjenu.

Tako protest može izgubiti ono što ga čini posebnim: sposobnost da poveže ljude izvan postojećih političkih podjela.

Ipak, važno je razlikovati stvarno prisvajanje od samog prisustva. Fotografija političara na protestu nije dokaz da je protest preuzeo, kao što ni svaka javna podrška ne mora biti manipulacija. Presudni su ponašanje, odnos prema organizatorima, način predstavljanja događaja i spremnost da se poštuju zahtjevi učesnika.

Zašto građani mogu doživjeti prisustvo političara kao skrnavljenje protesta?

Građani često izlaze na protest upravo zato što nemaju povjerenja u političke strukture, bez obzira na to jesu li na vlasti ili u opoziciji. Kada se među njima pojave političari koji su godinama dio sistema protiv kojeg se protestuje, javlja se pitanje njihove vjerodostojnosti.

Ako političar danas podržava zahtjeve građana, a jučer je imao priliku djelovati i nije pokazao interes, građani imaju pravo pitati šta se promijenilo. Ako se na protestu pojavljuje samo kada postoji mogućnost medijske pažnje, a nakon toga nestaje, njegovo prisustvo može djelovati kao pokušaj korištenja tuđeg nezadovoljstva.

To ne znači da političar koji ranije nije reagovao automatski nema pravo podržati protest. Okolnosti mogu biti različite, a promjena stava može biti iskrena. Ali politička podrška ne oslobađa od odgovornosti za ranije odluke, propuste ili nedosljednosti.

Problem nastaje kada političar očekuje da mu samo prisustvo na protestu donese priznanje, bez odgovora na pitanja o njegovoj ranijoj ulozi i bez konkretne obaveze da podrži ono što građani zahtijevaju.

Građani nisu dužni političaru uzvratiti zahvalnošću zato što je došao na njihov protest. Političar koji podržava javni interes ne kupuje time pravo na političku naklonost učesnika.

Kada opozicija dođe na protest protiv vlasti

Posebno osjetljiva situacija nastaje kada se na protestu protiv vladajućih pojave predstavnici opozicije.

Njihovo prisustvo samo po sebi nije sporno. Opozicija ima pravo kritikovati vlast, podržati opravdane zahtjeve i ponuditi politička rješenja. Štaviše, ako se od nje očekuje da se ne pojavljuje na protestima, građanski prostor mogao bi se pretvoriti u područje u kojem se političarima unaprijed određuje gdje smiju biti i koje stavove smiju javno zastupati.

Ali građani imaju jednako pravo odbiti da njihov protest postane predizborni skup opozicije.

Nije isto kada opozicioni zastupnik dođe, podrži zahtjeve i prepusti organizatorima da vode protest i kada stranačka delegacija nastupi s obilježjima, partijskim porukama i ambicijom da se nametne kao politički predvodnik okupljanja.

Još je osjetljivije ako su pojedinci iz opozicije ranije obavljali vlast i snosili odgovornost za iste probleme koje sada javno osuđuju. U tom slučaju, njihovo prisustvo otvara legitimno pitanje dosljednosti, ali ne mora automatski značiti da nemaju pravo podržati promjenu.

Građani, dakle, ne moraju birati između dvije krajnosti: ili zabraniti političarima pristup protestu ili im prepustiti njegovo vođenje. Mogu prihvatiti podršku, a istovremeno odbiti političko pokroviteljstvo.

A šta kada protesti postanu sredstvo za rušenje vlasti?

Svaki građanski protest može imati političke posljedice. Ako građani traže ostavku ministra, smjenu direktora javnog preduzeća, povlačenje odluke ili raspisivanje izbora, njihovi zahtjevi nužno zadiru u politički prostor.

Zato nije opravdano svaki protest s političkim posljedicama nazivati stranačkim niti svaku podršku opozicije proglašavati zloupotrebom.

Ključno pitanje nije ima li protest političku dimenziju, nego ko određuje njegove ciljeve i kome polažu račune oni koji ga predstavljaju.

Ako građani samostalno postave zahtjeve, izaberu svoje predstavnike i odlučuju o narednim koracima, protest zadržava građansku autonomiju čak i kada podržavajući političari imaju korist od njegovog uspjeha.

Ako, međutim, stranačke strukture preuzmu organizaciju, određuju poruke i koriste učesnike kao scenografiju za vlastitu kampanju, građanski protest može postati instrument stranačke borbe.

Postoji i druga opasnost: da vlast svako nezadovoljstvo proglasi političkom manipulacijom samo zato što se na protestu pojavljuju opozicioni političari. Takva tvrdnja može poslužiti za diskreditovanje stvarnih problema i izbjegavanje odgovornosti.

Zato je potrebno posmatrati konkretne činjenice, a ne polaziti od pretpostavke da je svaki političar manipulator ili da je svaki protest koji dobije podršku opozicije neautentičan.

Ko postavlja pravila i kome pripada protest?

Građanski protest ne pripada političaru koji se pojavi pred kamerama, stranci koja ga podrži niti javnoj ličnosti koja dobije najviše medijskog prostora.

Njegov legitimitet proizlazi iz ljudi koji su ga pokrenuli, njihovih zahtjeva i načina na koji odlučuju o vlastitom djelovanju.

Zbog toga organizatori imaju pravo jasno odrediti karakter protesta: da li je riječ o nestranačkom okupljanju, kakva su pravila obraćanja, ko može govoriti, jesu li dozvoljena stranačka obilježja i ko komunicira zvanične stavove učesnika.

Takva pravila ne moraju značiti diskriminaciju političara. Ona mogu biti način zaštite autonomije okupljanja, pod uslovom da se primjenjuju jasno, dosljedno i bez proizvoljnog uskraćivanja prava.

Važno je i da sami organizatori budu transparentni. Ako se protest predstavlja kao građanski i nestranački, a iza kulisa se njime upravlja iz stranačkih centrala, onda problem nije samo u političarima koji su došli nego i u onima koji su građanima prikrili stvarnu prirodu organizacije.

Građani zato trebaju znati ko je organizator, ko postavlja zahtjeve, ko pregovara s institucijama i ko ima ovlaštenje da govori u ime okupljenih. Nijedna politička opcija ne bi smjela automatski dobiti takvu ulogu samo zato što raspolaže boljom infrastrukturom, većim brojem aktivista ili većim pristupom medijima.

Mogu li političari biti korisni, a da ne preuzmu protest?

Mogu. Ali takva podrška mora biti prepoznatljiva po konkretnim postupcima, a ne samo po fotografijama i izjavama.

Političari mogu pomoći da zahtjevi građana dođu do institucija, pokrenuti parlamentarne inicijative, tražiti dokumentaciju, postavljati zastupnička pitanja, predlagati izmjene propisa i javno insistirati na odgovornosti nadležnih.

Ako su na vlasti, imaju dodatnu obavezu: da objasne šta mogu učiniti, koje su prepreke i u kojem roku će postupiti. U tom slučaju, prisustvo protestu ne može zamijeniti institucionalno djelovanje.

Ako su u opoziciji, trebali bi jasno navesti koje će konkretne korake poduzeti i prihvatiti da građani zadrže pravo da ih kritikuju, čak i kada podržavaju iste zahtjeve.

Najvažnije je da političar ne postavlja podršku kao uslugu za koju građani kasnije trebaju platiti političkom lojalnošću. Protest nije stranačka investicija koja se mora isplatiti na izborima.

Građani moraju sačuvati pravo da ne pripadaju nikome

U društvima u kojima se gotovo svako javno pitanje pokušava svesti na sukob političkih blokova, građanski protest može biti rijetka prilika da se ljudi okupe oko zajedničkog interesa bez obaveze da prihvate nečiji stranački identitet.

Zato je važno sačuvati razliku između političkog djelovanja i stranačkog prisvajanja. Građani ne moraju biti apolitični da bi bili nezavisni od stranaka. Naprotiv, zahtijevati odgovornost vlasti, javnih preduzeća i institucija jeste politički čin u najširem smislu, ali ne mora biti čin stranačke pripadnosti.

Isto tako, političari ne moraju biti isključeni iz građanskog života da bi protest ostao autentičan. Njihovo prisustvo može biti legitimno, pa i korisno, ako ne potiskuje glasove građana i ako ne stvara lažnu sliku da je protest vlasništvo bilo koje političke opcije.

Granica se, dakle, ne povlači jednostavnim pitanjem ko smije doći na protest. Povlači se pitanjem ko određuje njegove zahtjeve, ko govori u ime učesnika, ko ima korist od javne promocije i šta se događa nakon što se okupljanje završi.

Građanski protest ne mora biti bez političara. Ali mora ostati nezavisan od njihovih stranačkih interesa.

Jer ako građani izađu na ulicu da bi poručili da ne vjeruju postojećim centrima moći, a na kraju dobiju samo novu političku pozornicu i drugačije raspoređene stranačke zastave, onda se postavlja pitanje: šta se zaista promijenilo?

Građani imaju pravo prihvatiti podršku, odbiti manipulaciju i zadržati vlastiti glas. Političari imaju pravo doći, govoriti i podržati zahtjeve. Ali niko nema pravo unaprijed računati da mu pripada protest, da predstavlja sve okupljene ili da će tuđe nezadovoljstvo postati njegova politička imovina.

Protest pripada građanima. Podrška je dobrodošla, ali vlasništvo nad građanskim buntom ne može se steći dolaskom na ulicu.

Analiza: LuPortal