Od napada na novinare do demonstracije političke sile: Milorad Dodik ponaša se kao da je iznad zakona i institucija. Ali odgovornost nije samo njegova – snose je i oni koji ga tolerišu, opravdavaju ili na njegove ispade odgovaraju saopćenjima bez konkretnih posljedica.

Kada političar sebi prisvoji pravo da određuje ko je javnost

Na konferenciji za medije u Banjoj Luci 19. oktobra 2026. novinar BHRT-a Vladimir Šušak postavio je premijeru Republike Srpske Savi Miniću pitanja o cijeni i količini nabavljenog uglja i opreme za Termoelektranu Ugljevik.

Umjesto da premijer odgovori, u raspravu se uključio predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. Novinaru je poručio da „nije javnost“, da ga BHRT „ne interesuje“, ističući da je „njihova televizija RTRS“, te zatražio da se Šušku oduzme mikrofon.

Pitanje je bilo jednostavno: koliko košta nabavka i šta je njome obuhvaćeno? Odgovor je, međutim, pokazao kako Dodik reaguje kada se pred kamerama postave pitanja koja mu ne odgovaraju.

Nije obavezan, odnosno nije uopšte ni prozvan ni pozvan, da odgovari na postavljeno pitanje, a posebno nema pravo novinaru osporavati legitimitet niti odlučivati ko smije govoriti u ime javnosti. Milorad Dodik nije car RS, javni novac nije ničija pa ni njegova privatna stvar, a novinar nije ničiji – pa ni njegov podanik kojeg neki politički lider sa manirima kočijaša može udaljiti kada mu se ne dopada pitanje.

Osude postoje – ali gdje su konkretne posljedice?

Udruženje BH Novinari i Linija za pomoć novinarima osudili su Dodikov verbalni napad i zatražili od Vlade Republike Srpske javno izvinjenje Vladimiru Šušku. Upozorili su da političari nemaju pravo birati novinare kojima je dozvoljeno postavljati pitanja.

BHRT je također reagirao u zaštitu svog novinara, dok su brojni domaći mediji izvijestili o incidentu. S druge strane, zastupnica SNSD-a u državnom parlamentu Sanja Vulić javno je podržala Dodika i osporavala profesionalni kredibilitet novinara.

Tako smo dobili još jednu ilustraciju problema: dok medijska udruženja upozoravaju na ugrožavanje slobode novinarstva, dio političkih predstavnika takvo ponašanje opravdava.

Ali šta slijedi nakon osuda? Hoće li sve ostati na saopćenjima, izjavama solidarnosti i nekoliko dana medijske pažnje?

Dodik više nije predsjednik RS, Orban više nije predsjednik Vlade Mađarske: zašto se Dodiku i dalje toleriše ponašanje kao da je car RS?

Nakon pravosnažnog sudskog postupka i odluke Centralne izborne komisije BiH o prestanku njegovog mandata predsjednika Republike Srpske, Dodik više ne obnaša tu funkciju. Ostao je, međutim, predsjednik SNSD-a i zadržao značajan politički utjecaj.

I upravo je u tome problem: i bez funkcije predsjednika entiteta, ponaša se kao da ima pravo upravljati institucijama, određivati granice javne rasprave i odlučivati koji mediji zaslužuju poštovanje.

Kao da je car Republike Srpske, kojem se niko ne smije suprotstaviti, koji ne priznaje autoritet institucija kada mu ne odgovara i koji očekuje da se njegova politička volja prihvata kao zakon.

Takvo ponašanje ponižavajuće je za građane, ali i sramotno za domaće i međunarodne faktore koji godinama govore o vladavini prava, demokratskim standardima i slobodi medija.

Ako se politički utjecaj može koristiti za zastrašivanje novinara i pritisak na javne institucije, a da reakcije ne prelaze granice deklarativne osude, onda se opravdano postavlja pitanje koliko su te vrijednosti zaista zaštićene.

Najveća odgovornost je i na onima koji mu to dopuštaju

Dodik snosi odgovornost za vlastite riječi i postupke, ali odgovornost snose i političari, funkcioneri i rukovodioci institucija RS koji takvo ponašanje prešućuju, opravdavaju ili mu svojim postupcima daju legitimitet.

Zašto premijer Savo Minić nije jednostavno odgovorio na pitanje koje mu je bilo upućeno? Zašto se od političkih predstavnika vlasti češće ne čuje jasan stav da novinari imaju pravo postavljati neugodna pitanja? I zašto dio političke scene reaguje tek kada napadnuti novinar pripada mediju koji im je politički prihvatljiv?

Posebnu odgovornost imaju oni koji podržavaju Dodikove postupke. Kada se ponižavanje novinara javno opravdava, ne brani se samo jedan političar – normalizira se praksa u kojoj se kritičko novinarstvo tretira kao neprijateljsko djelovanje.

Ni opozicija ne bi smjela slobodu medija braniti selektivno, nego dosljedno, bez obzira na uređivačku politiku i političku orijentaciju medija.

Ako se boje „glavnog Baje“, neka počnu od onih koji mu služe

Ako domaći i međunarodni faktori nemaju dovoljno petlje da se ozbiljno suprotstave Dodikovoj politici, onda bi barem morali pokazati da politička zaštita nije dozvola za kršenje zakona.

Ako je teško suprotstaviti se (očito još uvijek) „glavnom Baji“, neka institucije počnu od funkcionera koji obnašaju javne dužnosti, a koji eventualno zloupotrebljavaju položaj, opstruiraju institucije ili ne izvršavaju svoje zakonske obaveze. Svaki takav slučaj mora biti razmatran na osnovu dokaza, bez stranačkih izuzetaka.

Isto vrijedi za međunarodne faktore. OSCE, Delegacija Evropske unije u BiH i druge međunarodne organizacije ne mogu se zadovoljiti time da povremeno izraze zabrinutost, a zatim nastave kao da je sve u redu. Njihova zabrinutist i upozorenja imaju smisla samo ako su dio dosljednog i ozbiljnog zalaganja za slobodu medija, odgovornost vlasti i funkcionisanje institucija.

Ako njihove reakcije ostaju na nivou saopćenja „reda radi“, bez vidljivog pomaka u zaštiti demokratskih standarda, javnost ima pravo pitati čemu takva upozorenja služe.

Smije li iko konačno “stisnuti” i povući granicu?

Dodikov napad na Vladimira Šuška će uskoro nestati s naslovnica – ŠTA ONDA? Čekamo sledeći takav – ili gori – napad i jalove izjave o “zabrinutisti”?

Ako se svaki novi incident završi osudama bez odgovarajuće institucionalne reakcije, stvara se opasna poruka: dovoljno je biti politički moćan da bi se vlastito ponašanje predstavilo kao nedodirljivo.

Zato problem odavno nije samo Milorad Dodik. Problem su i oni koji mu omogućavaju da se ponaša kao da je iznad zakona, institucija i građana – bez stvarnih posljedica.

Ko će konačno pokazati da Republika Srpska nije privatno vlasništvo Milorada Dodika, da javni servisi nisu stranačka glasila i da građani nisu podanici političkih moćnika?

Ako danas novinar može biti ponižavan zato što pita o javnom novcu, ko može garantovati da sutra isto neće doživjeti svaki građanin koji se usudi postaviti pitanje koje vlast ne želi čuti?

Odgovornost za odgovor ne pripada samo Dodiku. Pripada i svima koji mu dopuštaju da se ponaša kao car, dok institucije, politički predstavnici i međunarodni faktori prečesto ostavljaju utisak da su nemoćni.

Vrijeme je da se prestane samo osuđivati i počne djelovati – zakonito, odlučno i bez izuzetaka.

LuPortal