Dok pumpa već par dana neprekidno ispumpava vodu iz nove istražne bušotine, vrijedi se prisjetiti i osobe čiji je nesebični čin omogućio da se bunar izgradi. Skromna bivša kruševljanka, nije tražila ništa zauzvrat – željela je pomoći svojim kruševljanima

Odmah nakon završetka bušenja istražne bušotine u Kruševici, u rad je puštena pumpa koja vodu ispumpava već par dana bez prestanka. Riječ je o uobičajenom dijelu postupka nakon izrade bunarske bušotine, posebno prije nego što se voda počne koristiti za vodosnabdijevanje domaćinstava.

Kontinuirano ispumpavanje ima nekoliko važnih namjena. Njime se iz bušotine uklanjaju sitne čestice stijena, pijesak i drugi materijal nastao tokom bušenja, prati se ponašanje nivoa vode pri crpljenju i procjenjuje izdašnost bušotine.

Već nakon par dana, barem prema onome što se može vidjeti golim okom, voda izgleda kristalno čista. Preko dana njen izgled djeluje gotovo plavičasto.

Ali, o bušenju i bušotini smo već dosta pisali.

U cijeloj toj priči postoji i osoba koja ne traži – ali koja zaslužuje da se pomene.

Bivša kruševljanka, sada udata u Gornju Dobošnicu, Jasna Lukavačkić Sakić poklonila je, bez ikakve novčane naknade, dio svoje zemlje na kojem se danas nalazi bušotina. Time je dala veliki doprinos nastojanjima da kruševljani dobiju pouzdan izvor pitke vode – ne samo za domaćinstva.

Najveća vrijednost ove geste jeste dobrota koja ne želi biti glasna, niti je praćena očekivanjem da će se za nju saznati. Jasna pokazuje da još postoje ljudi koji pomažu jednostavno zato što osjećaju da je to ispravno, zato što žele olakšati život drugima i učiniti nešto dobro za širu zajednicu – pa čak i kada sami ne žive tu.

Eto, mi ipak, pišemo o Jasni i njenoj gesti jer smatramo da bi bilo u neku ruku i grijeh prešutjeti ovakav postupak. Pišemo da bi se znalo da iza buduće koristi od ove bušotine stoji i jedan konkretan veliki čin nesebičnosti.

Takvi primjeri zaslužuju da se spominju i pamte, posebno zbog generacija koje dolaze.

O takvim primjerima treba pisati da bi bili inspiracija drugima kakve primjere se svi trebamo truditi da pratimo.

A veliko je to jer je voda jedan od osnovnih uslova života. Bez nje nema opstanka ljudi, životinja ni biljnog svijeta. Ljudski organizam može preživjeti bez vode samo ograničeno vrijeme, a ozbiljna dehidracija može dovesti do poremećaja elektrolita, oštećenja organa, poremećaja svijesti i smrti.

Važnost vode prepoznaje se i u islamskom učenju, u kojem se pomaganje ljudima kroz omogućavanje pristupa pitkoj vodi smatraju među najvrijednijim oblicima dobročinstva.

Kopanje bunara, izgradnja vodovoda i drugi postupci kojima se ljudima dugoročno omogućava pristup vodi mogu predstavljati sadaku džariju – trajno dobročinstvo čija se korist nastavlja dugo nakon što je djelo učinjeno.

U predaji koju bilježi Ebu Davud navodi se da je na pitanje o najboljoj sadaki Poslanik Muhammed, s.a.v.s., kratko odgovorio

– „Voda.“

Ova predaja često se spominje upravo kada se govori o vrijednosti obezbjeđivanja vode ljudima.

Zato priča o bušotini u Kruševici nije samo priča o pumpi koja već danima ispumpava vodu, već i priča o ljudima koji isčekuju tu vodu i o ženi koja je, bez naknade i bez želje za javnim priznanjem, ustupila svoju zemlju kako bi se napravio korak naprijed.

Jasna Lukavačkić Sakić možda nije željela biti u prvom planu, ali njen postupak zaslužuje da se zna za njega.

LuPortal