admin
Od radničkog ponosa i simbola otpora do profitabilnog dijela najveće privatne trgovačke imperije u BiH
Tuzlanska Dita nekada je bila simbol industrijske snage, radničkog dostojanstva i borbe protiv privatizacijske pljačke. Fabrika deterdženata, sapuna i hemijskih proizvoda godinama je hranila stotine porodica, a njeni proizvodi bili su prisutni u gotovo svakom domaćinstvu bivše Jugoslavije.
Kada je Dita završila u stečaju, građani Tuzle, bivši radnici i javnost širom Bosne i Hercegovine godinama su pratili njihovu borbu da fabrika preživi. Protesti, blokade i upornost radnika pretvorili su Ditu u simbol otpora uništavanju domaće industrije.
Mnogi se i danas sjećaju parole: „Dita je naša.“
Ali, čija je Dita danas?
Godine 2017. fabriku je kupio Bingo, najveći domaći trgovački lanac u vlasništvu Senada Džambića. Kupovina je tada predstavljena kao spas za fabriku i radnike. Proizvodnja je nastavljena, proizvodi su vraćeni na police, a dio radnika zadržao je posao.
Nema sumnje da je Bingo stabilizovao poslovanje fabrike i omogućio da Dita opstane. Međutim, iza priče o „spašavanju domaće industrije“ ostalo je i pitanje koje se sve češće postavlja među građanima i bivšim radnicima: ko danas zapravo ubire plodove nekadašnje radničke fabrike?
Dita više nije simbol zajedničkog dobra, niti kompanija kojom upravljaju radnici ili lokalna zajednica. Dita danas posluje kao dio velike privatne grupacije čiji je osnovni cilj profit i tržišna dominacija.
Proizvodi koji su nekada bili rezultat rada društvenog giganta danas pune police upravo trgovačkog lanca koji kontroliše i distribuciju i prodaju. Time je zatvoren gotovo savršen poslovni krug – od proizvodnje do kase.
Za jedne je to primjer uspješnog domaćeg kapitalizma.
Za druge, bolan podsjetnik da su fabrike građene generacijama radnika završile u rukama malog broja moćnih poslovnih ljudi.
I zato pitanje iz naslova nije samo igra riječi.
Jer Dita i dalje „miriše bijelo“, ali danas taj miris više ne podsjeća na radničko vlasništvo, industrijski ponos i zajednički interes, nego na profit, tržište i koncentraciju ekonomske moći u rukama nekolicine.
