Stečajni postupak i odluke o otkazima u nadležnosti su suda i stečajnog upravitelja, dok Grad Lukavac može samo koordinirati socijalnu pomoć i zapošljavanje radnika koji ostanu bez posla.

Otvaranje stečajnog postupka u Koksari d.o.o. Lukavac dovelo je do pitanja — koliku stvarnu moć ima gradonačelnik kada je riječ o otpuštanju radnika i njihovom zbrinjavanju? Iako se gradonačelnik Lukavca Edin Delić aktivno uključio u razgovore s predstavnicima sindikata i kantonalnim vlastima, njegova uloga u ovom procesu ima jasno određene granice.

Šta gradonačelnik može učiniti

Gradonačelnik i gradska administracija mogu zastupati interese lokalne zajednice i pokretati inicijative za zbrinjavanje radnika. U tom smislu, Grad Lukavac već sarađuje s Vladom TK i Federalnim zavodom za zapošljavanje na identifikaciji mogućnosti za prekvalifikaciju i zapošljavanje otpuštenih radnika.

Osim toga, Grad može koordinirati prikupljanje podataka o radnicima koji gube posao — njihove kvalifikacije, godine staža i druge podatke neophodne za planiranje socijalnih programa. Kroz službe i javne pozive može posredovati između lokalnih privrednika i bivših radnika Koksare, kako bi dio njih bio zaposlen u drugim lukavačkim firmama.

Podrška socijalnom zbrinjavanju

Gradske službe mogu pomoći u povezivanju radnog staža, ostvarivanju prava na penzionisanje, kao i u pristupu programima materijalne pomoći. Gradonačelnik, s te strane, ima važnu ulogu u javnom zagovaranju i političkom pritisku na kantonalne i federalne institucije da ubrzaju procese pomoći.

Šta ne spada u nadležnost gradonačelnika

Gradonačelnik, međutim, nema ingerencije nad stečajnim postupkom – taj proces vodi sud, a odluke o otkazima donosi stečajni upravitelj. On ne može zaustaviti stečaj, poništiti odluke o otkazima, niti odrediti visinu otpremnina ili drugih potraživanja radnika.

Takođe, Grad ne može garantovati isplatu plata i otpremnina, jer to spada u nadležnost poslodavca, suda i federalnih institucija koje provode Zakon o stečaju.

U suštini – za radnike sve to znači vrlo malo konkretne pomoći u kratkom roku, jer gradonačelnik i gradska uprava nemaju nikakvu izvršnu moć da zaustave stečaj, ponište otkaze ili obezbijede isplate.

Drugim riječima, iako će se održavati sastanci, davati izjave i pokretati inicijative, sve ključne odluke donose se izvan Lukavca — u sudu, u Sarajevu (federalni fondovi) i u Tuzli (kantonalne institucije).

Negativne posljedice za radnike

  1. Otkazi su faktički neminovni
    – Grad ne može spriječiti da stečajni upravitelj otpusti radnike, jer se otkazi zasnivaju na zakonu o stečaju, a ne na odluci gradske vlasti.
    – To znači da će većina zaposlenih formalno izgubiti radni odnos bez garancije brzog ponovnog zaposlenja.
  2. Isplate potraživanja su neizvjesne i spore
    – Grad ne može isplatiti zaostale plate, doprinose ili otpremnine. Radnici će morati čekati okončanje stečajnog postupka i prodaju imovine preduzeća, što može trajati godinama.
    – U mnogim sličnim slučajevima u BiH, radnici na kraju dobiju samo mali dio onoga što im pripada, ili ništa.
  3. Nema brzih rješenja za zapošljavanje
    – Najave o “prekvalifikacijama i programima zapošljavanja” u praksi znače dug proces: registraciju na birou, čekanje projekata i ograničen broj radnih mjesta.
    – U industrijskom gradu poput Lukavca, gdje je Koksara bila jedan od većih poslodavaca, teško je brzo apsorbirati tolik broj otpuštenih radnika.
  4. Rizik od zaborava nakon nekoliko mjeseci
    – Kada se medijska pažnja smanji, postoji rizik da se obećane mjere “razvodne”, a radnici ostanu prepušteni sami sebi, s birokratskim preprekama i bez stvarne podrške.

Ukratko

Za radnike, sve to znači da gradonačelnik može izraziti podršku, ali ne može ih konkretno spasiti od otkaza, niti im garantovati nadoknade.

Njihova egzistencija sada zavisi od:

  • volje i efikasnosti kantonalne i federalne vlade,
  • stečajnog upravitelja i suda,
  • te eventualnih programa pomoći koji će tek biti usvojeni.

Drugim riječima — sudbina radnika Koksare je više u rukama viših nivoa vlasti nego u Lukavcu, a to u praksi često znači duge čekanja, neizvjesnost i osjećaj izdaje.