Piše Izudin Maleškić, brigadir u penziji

Što zbog političke situacije u Srbiji, njenog odnosa spram dešavanjima u svijetu i odnosa prema zemljama regiona za očekivati je bilo ovoliko reakcija na vojnu paradu. Od režimskog samohvalisanja, opozicionog sarkazma na brojne detalje i činjenice, pa sve do kritika moglo bi se reći da je vojna parada u Beogradu, osim što je prvenstveno organizirana za potrebe opstanka režima Aleksandra Vučića, pokazala i nama da je ipak nešto truhlo u državi Bosni i Hercegovini.

Izjava predsjednika Aleksandra Vučića poslije parade kako je Srbija pokazala svemirsku vojsku samo je floskula kojom je pokušao zadiviti svoje simpatizere čiji je mentalni sklop još uvijek zarobljen u oblacima teološkog pojma nebeskog naroda.

Iza tih velikih riječi krije se zapravo veliki strah, i to upravo od vlastitog naroda.
Već duže vrijeme traje agonija njegovog opstanka i vojnom paradom zapravo je poslao poruku vlastitom narodu šta se sve može desiti ako njemu dođe do grla.
Isti taj narod, uzgred rečeno, kao nepoželjna publika žandarmerijom je uklonjen sa trase kojom su prodefilovali ešaloni,

Svoju, pažljivo biranu, publiku koja će mahati zastavicama i aplaudirati dovezao je autobusima.
Istim tim autobusima vjerovatno je jedan dio publike dolazio i u ulozi batinaša na studentske proteste.

Po onoj narodnoj, “pamti pa vrati” Aleksandar Vučić ne propušta priliku da i svom najvjernijem savezniku poruči kako Republika Srpska može uvijek računati na majku Srbiju, jer zauzvrat i on računa baš na te pune autobuse iz RS-a, kad god i za šta god mu zatrebali.
Možda na Dodika više i ne računa baš mnogo al’ računa da će poslije Dodika doći novi Dodik.

S druge strane, ako pratimo reakcije iz Bosne i Hercegovine ova parada ponovo nam ukazuje na krucijalnu anomaliju u postojećoj reformi odbrane Bosne i Hercegovine, i nužnost definiranja novih pravaca djelovanja koji će je vratiti u kolosjek istinske reforme i razvoja OS BiH.

Problematiziranje prisustva vojnoj paradi načelnika ZŠ OS BiH generala Gojka Kneževića i zamjenika ministra odbrane Aleksandra Goganovića pokazuje naše postojeće unutrašnje antagonizme, ali i da još uvijek ne postoje dobri odnosi Bosne i Hercegovine i Srbije.

Naravno, ovakve prilike i jesu za razvijanje i unaprijeđivanje dobrosusjedskih odnosa, no u kontekstu trenutnih političkih odnosa njihovo prusustvo značilo je kontinuitet latentnog rušenja OS BiH jer posjeta nije ništa drugo do podrška političkom vođstvu Republike Srpske i Srbije, odnosno projektu “srpskog sveta” koji u konačnici ima za cilj secesiju dijela Bosne i Hercegovine i pripajanja Srbiji.
Podsjetimo se samo da je prva službena posjeta novog generalskog kora, upravo sa generalom Kneževićem na čelu, bila Ministarstvu odbrane i Vojsci Republike Srbije od 19. do 21.marta 2024.godine. Bilo bi logično da je prva posjeta bila NATO komandi u Briselu, ili nekoj prijestolnici iz koje nam dolaze izdašne pomoći u opremanju, školovanju i obučavanju OS BiH.

Logično bi bilo, al’ eto ne bi.
Ako je ta posjeta možda i značila kao pružanje ruke za otvaranje novog poglavlja u razvijanju boljih odnosa, nepunu godinu dana kasnije na nju je na najprimitivniji mogući način uzvratio ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić?
12.maja 2025.godine na intoniranje himne Bosne i Hercegovine u kasarni Kozara jednostavno sjeo je, zajedno sa Dodikom.

Postavlja se pitanje zašto ga general Knežević u tom trenutku nije upozorio, ako je u Beograd marta 2024.godine zajedno sa generalima iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda išao sa iskrenim i pozitivnim namjerama.
General Knežević tog dana bio je tik do ministra Gašića.

Da ne govorimo o konstantnom uvredama na račun ministra odbrane Bosne i Hercegovine gospodina Heleza od strane predsjednika Vučića koje nikome nisu zasmetale, naprotiv samo su ohrabrile njegovog zamjenika da se otvorenije ponaša kao da mu je Vučić šef.

I baš u toj riječi “šef” krije se najveća anomalija reforme odbrane koja se nužno mora riješiti.
Ustav i zakoni, integritet, kodeksi i oficirska čast, lojalnost državi i zastava na ramenu prazne su riječi i fraze pred onim što u stvari naredi ili zahtijeva stvarni autoritet, odnosno politički šef.
Imajući u vidu da se potpuno identično ponašaju i bošnjački generali spram svog političkog šefa stoga je danas svako problematiziranje prisustva vojnoj paradi i postupaka generala Kneževića krajnje licemjerno jer je i on samo slušao svog političkog šefa.

U prilog ovome moramo se ponovo vratiti na prvu posjetu novog generalskog kora.
Pa kako to da posjeta tri BH generala Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije tada nije bila nikome sporna, a prisustvo generala Kneževića vojnoj paradi danas je kao sporno. Možda je sporno zbog toga što i druga dva generala nisu bila tu.

Čak neki i salutiranje himni problematiziraju, što je bilo potpuno ispravno ponašanje jednog oficira prilikom intoniranja nečije himne. Salutiranje vojnika i ustajanje civila na himnu način je odavanja počasti državi čija se himna intonira. To bar svi znaju, osim Bratislava Gašića i Dodika.
Nažalost OS BiH danas su čvrsto u kandžama politika koje sputavaju njen razvoj.

Veliki je problem što bošnjački generali ne vide da identičnim ponašanjem tako doprinose, i nimalo ne zaostaju u rušenju OS BiH za onim koji upute dobijaju iz Beograda.
Stoga je od ključne važnosti istjerati politiku iz OS BiH i uspostaviti profesionalne standarde koji će definirati pravce djelovanja, i na kraju krajeva ko jeste za generslsku poziciju, a ko nije.

Sudeći po zauzimanju novog političkog kursa stranke koja nesumnjivo jedina ima uticaj i gospodari kadrovskom politikom u bošnjačkoj komponenti ne bi trebali biti iznenađeni da na sljedećoj moskovskoj paradi vidimo i pojedine bošnjačke generale.

Na kraju, parada u Beogradu i politička klima jasno pokazuju da je vojska u rukama vožda.

Nažalost Srbija još uvijek nije spremna ni suočiti se sa istinom i sva nadanja da će poslije Vučića doći neki reformator padaju u vodu.

Poslije Vučića može doći samo neki novi Vučić što za Bosnu i Hercegovinu znači samo novo poglavlje istih odnosa i teritorijalnih pretenzija i aspiracija.
Stoga, Bosna i Hercegovina pred sobom ima imperativ izgradnje profesionalnih oružanih snaga ma koliko to bio bolan, dugotrajan i naporan proces.