Male i propale političke opcije bez jasne ili izgubljene ideologije mijenjaju saveznike preko noći, dok su građani najveći gubitnici

Politička scena u Bosni i Hercegovini često podsjeća na pozornicu na kojoj se mijenjaju uloge i maske, ali nikada i glavna pravila igre. Poseban fenomen, koji posljednjih godina sve više dolazi do izražaja, jeste ono što građani u razgovorima slikovito nazivaju – političko lešinarenje.

Riječ je o strankama i grupama koje, iako broje svega nekoliko vijećnika ili poslanika, uspijevaju opstati i nametnuti se kao „odlučujući faktor“ upravo zahvaljujući svojoj spremnosti da pretrče sa jedne na drugu stranu političkog spektra.

Od neprijatelja do saveznika preko noći

Za razliku od velikih stranaka koje, barem deklarativno, nastoje graditi određeni politički identitet, male stranke bez, ili usput izgubljenog ideološkog kompasa, svoju snagu grade na trgovini. Njihov osnovni princip je jednostavan – nije bitno ko je partner, nego šta se može dobiti od partnerstva. Tako su dojučerašnji „smrtni neprijatelji“, koje su godinama javno kritikovali i optuživali za sve moguće nepravde, preko noći pretvoreni u „najbolje prijatelje“. Istovremeno, bivši saveznici, s kojima su dijelili vlast ili opoziciju, odjednom postaju predmet najžešćih napada i uvreda – a nerijetko i izgovor za priklanjanje jačem.

Takva politička trgovina obično se pravda „interesom građana“, „nužnošću stabilnosti“ ili „odgovornošću“, ali iza kulisa radi se o čistoj računici – gdje će se dobiti više funkcija, budžetskih sredstava ili uticaja u raspodjeli moći.

Politika bez ideologije

Političko lešinarenje pokazuje svu suštinsku slabost bosanskohercegovačke politike. Umjesto da se njeguju i razvijaju jasni programski pravci, vrijednosti i ideološke orijentacije, mali politički subjekti svedeni su na ulogu „trgovaca mandata“. Time se gubi razlika između lijevog i desnog, između nacionalnog i građanskog, između progresivnog i konzervativnog – sve postaje samo stvar trenutnog interesa.

U takvom okruženju politika prestaje biti sredstvo za oblikovanje boljeg društva, a postaje arena za preživljavanje pojedinaca i interesnih grupa. Najčešće se odluke donose ne zato što su dobre za građane, nego zato što obezbjeđuju politički opstanak i lilni interes onih koji ih donose.

Posljedice po demokratiju

Ovakva praksa ima ozbiljne posljedice. Građani sve više gube povjerenje u politiku i institucije, jer vide da su savezi i koalicije kratkog daha, a obećanja data u kampanjama bezvrijedna. Oni koji su jučer kritikovali određenu vlast, danas je podržavaju – i obrnuto. U takvoj klimi se kod građana učvršćuje osjećaj da je svaka politika puka prevara, a da su izbori samo ritual koji legitimiše unaprijed dogovorene trgovine.

Dugoročno, političko lešinarenje vodi ka urušavanju demokratije. Umjesto stabilnih političkih opcija koje se bore za povjerenje građana na osnovu programa i rada, dobijamo fragmente partija koje opstaju samo dok su potrebne većim igračima. Kada izgube „tržišnu vrijednost“, nestaju ili se tope u nove projekte, spremne da sutra ponovo zaigraju istu igru.

Građani kao najveći gubitnici

Na kraju, jedini pravi gubitnici u ovoj igri su građani. Umjesto da dobiju stabilnu vlast koja se vodi vizijom razvoja i javnim interesom, suočavaju se sa političkim kalkulacijama i beskrajnim prekomponovanjem većina. Umjesto sigurnosti i predvidljivosti, građani dobivaju politički teatar u kojem se ništa ne gradi, a mnogo toga ruši.

Političko lešinarenje možda donosi kratkoročne koristi onima koji ga praktikuju, ali dugoročno stvara vakuum u kojem nestaje svaka ozbiljna politika. A kada politika ostane bez vrijednosti, društvo ostaje bez pravca.