Ako je neradna nedjelja toliko važna radnicima u trgovini, logično je postaviti i drugo pitanje: koliko ih je na izborima podržalo SDP BiH i političke partije koje su to pravo uvele i branile? I imaju li moralno pravo od Nermina Nikšića i SDP-a tražiti da se zbog njihovih interesa odreknu vlastitih političkih principa i uđu u vlast sa SDA?

Nakon objavljivanja izbornih rezultata u javnosti se pojavio apel u kojem se, kako je navedeno, oko 70.000 radnika u trgovačkom sektoru obraća SDP-u BiH i predsjedniku te stranke Nerminu Nikšiću sa zahtjevom da SDP bude dio vlasti i „sačuva neradnu nedjelju“.

Argument je jednostavan: ukoliko SDA formira vlast sa strankama koje su tokom kampanje najavljivale promjenu ili ukidanje neradne nedjelje, radnici strahuju da bi jedno od njihovih stečenih prava moglo biti ugroženo. Od SDP-a se zato traži da u eventualnoj vlasti bude korektiv i brana takvim potezima.

Problem je, međutim, u drugom pitanju koje se u ovom apelu gotovo i ne postavlja: koliko je od tih 70.000 radnika na izborima zaista glasalo za SDP BiH ili druge političke opcije koje su branile neradnu nedjelju?

Jer izbori nisu samo trenutak kada građani biraju vlast. Oni su i način da građani pokažu kome vjeruju da će zastupati njihove interese.

Ako brojku od 70.000 uzmemo samo kao radnu pretpostavku, tih 70.000 radnika predstavlja potencijalno veoma značajan birački korpus. Kada bi svaki od njih imao supružnika koji dijeli istu političku odluku, govorili bismo o potencijalnom krugu od oko 140.000 ljudi. Ako bi se tome dodalo samo po jedno punoljetno dijete u domaćinstvu, broj raste na oko 210.000 potencijalnih birača.

Naravno, to nikako ne znači da su svi ti ljudi birači, da svi izlaze na izbore, niti da članovi jedne porodice glasaju isto. Ali upravo zato pitanje postaje još zanimljivije: ako je neradna nedjelja bila jedan od ključnih interesa 70.000 radnika, gdje je taj interes bio kada se glasalo?

Zvanični Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH jeste nakon izbora izrazio zabrinutost zbog budućnosti neradne nedjelje. Iz Sindikata su poručili da su rezultati političkih opcija koje su najavljivale njeno ukidanje „odgovor“ te da sada ostaje čekati postizbornu matematiku.

Ali postoji razlika između toga i apela kojim se od jedne političke stranke traži da uđe u vlast sa drugom strankom kako bi zaštitila određeno pravo. SDP BiH nije dobio mandat da u vlast ulazi po svaku cijenu samo zato što određena interesna grupa od njega to traži – da i ne ponavljamo da je gotovo sama ta grupa svojim glasovim mogla tom istom SDP-u donijeti izbornu pobjedu.

Još manje je logično očekivati da se jedna politička stranka odrekne svojih političkih, ideoloških ili programskih stavova kako bi zaštitila interese ljudi koji joj možda na izborima nisu dali povjerenje.

To, naravno, ne znači da SDP treba zanemariti radnička prava. Naprotiv, neradna nedjelja jeste pitanje od javnog interesa, a SDP je i ranije jasno branio tu mjeru. Stranka je još 2025. javno odbacivala tvrdnje da je neradna nedjelja dovela do masovnog gubitka radnih mjesta i poručivala da će ostati na strani radnika.

Ali politička podrška nije jednosmjerna ulica.

Ako se od SDP-a danas traži da zbog neradne nedjelje napravi politički kompromis koji mu možda nije prihvatljiv, onda je sasvim legitimno pitati: jesu li radnici u trgovini na izborima pokazali da upravo SDP-u žele povjeriti zaštitu tog prava?

Prema preliminarnim rezultatima za Parlament FBiH, SDP BiH je osvojio oko 109.000 glasova, dok je SDA bila uvjerljivo ispred sa više od 216.000 glasova. To znači da bi potencijalnih 70.000 glasova trgovaca predstavljalo ogroman politički kapital – kada bi tih 70.000 ili kalkulativnih 150-200.000 sa poodicama zaista bilo usmjereno prema jednoj političkoj opciji.

Ali izbori upravo pokazuju da takva pretpostavka ne može biti uzeta zdravo za gotovo.

Zato se nakon izbora može postaviti i pomalo neugodno pitanje: ako 70.000 radnika smatra da je SDP potreban u vlasti kako bi sačuvao njihovo pravo na neradnu nedjelju, zašto onda ne znamo koliko ih je svojim glasačkim listićem podržalo upravo tu politiku?

Radnici imaju puno pravo tražiti zaštitu svojih prava. Sindikati imaju pravo vršiti pritisak na vlast. Građani imaju pravo tražiti od političara da ih zastupaju.

Ali isto tako, političke stranke imaju pravo postaviti pitanje ko im je dao mandat i pod kojim uslovima.

Možda je upravo to najvažnija lekcija ovih izbora: prava koja građani smatraju važnim ne čuvaju se samo apelima nakon izbora. Čuvaju se i glasovima prije izbora.

Analiza: LuPortal