Vijeće na dobrom putu da izgubi i ono malo povjerenja koje građani još imaju

Dvanaesta redovna sjednica Gradskog vijeća Lukavac ostat će upamćena kao jedna od onih tokom kojih se vremena na vrijeme gledalac prenosa vrlo lahko zapita: šta on/ona to gleda, ili, još gore, zašto to gleda.

Sjednica koja je trajala oko sedam sati, uz ozbiljniji, konkretniji i dobronamjerniji pristup raspravi, realno je mogla biti okončana za upola kraće vrijeme i uz iste donesene odluke – ali s daleko više dostojanstva i poštovanja prema instituciji Vijeća i javnosti koja je pratila njen rad.

Nova opozicija se ponašala kao da nikada nije bila većina u GV Lukavac i uz podsmijeh preglasavala manjinu – a nova većina se, nakom toliko podsmijeha i preglasavanja od strane bivše većine – ponašala baš onako kako su se prije ponašali prema njima.

Kako da građani u toj situaciji i sa takvim ponašanjem vijećnika raspoznaju “dobre momke” i “loše momke”???

Preveliki dio vremena potrošen je na bespotrebne, u pravilu vantematske, a povremeno i potpuno neprimjerene replike, koje su u pojedinim trenucima bile teško slušljive i za gledaoce, a vjerovatno i za dio samih učesnika sjednice.

Gospodo vijećnici, vaše nemušto “zamotavanje” podbadanja u “dobronamjetnost” više nikoga ne zavarava – ali veliku većinu gledalaca strašno iritira.

Umjesto da replike služe svojoj osnovnoj svrsi, one su se pretvarale u produžene govore, lične polemike, besramno nadmetanja oko „zasluga“ za podnesene inicijative i implementirane projekte, i, nažalost, spuštanje rasprave na nivo koji ne priliči jednom predstavničkom tijelu – na nivo ličnog obračuna.

Podsjećanja radi, replika na sjednicama treba služiti isključivo za kratko reagovanje na prethodno izlaganje, radi ispravke netačnih navoda, zaštite ličnog ili institucionalnog ugleda te razjašnjenja pogrešno predstavljenih činjenica ili stavova. Ona ne bi smjela biti novo izlaganje, politički govor, širenje rasprave, lična polemika niti sredstvo za samopromociju, već precizna intervencija kojom se rasprava vraća na činjenice.

Utisak koji su stekli brojni gledaoci, ukazuje prvenstveno na ozbiljan problem u kulturi dijaloga i političkoj kulturi. Reakcije građana koje su pristizale našoj redakciji kretale su se od nevjerice do otvorenog razočaranja, što bi samo po sebi trebalo biti dovoljan signal za uzbunu.

Posebno je nezahvalna bila pozicija predsjedavajućeg Gradskog vijeća, Midhata Sarajlića, kojeg javnost pamti kao vijećnika umjerenog tona i konstruktivnih diskusija. Usljed gotovo konstantnih dobacivanja sa mjesta, nepovezanih replika i narušavanja reda, predsjedavajući je više puta bio doveden u situaciju da se sjednica odvija na ivici kontrole, i to ne njegovom krivicom, već ponašanjem dijela vijećnika.

Ovakva praksa ne predstavlja samo nepoštovanje prema predsjedavajućem ili kolegama vijećnicima, već prvenstveno prema instituciji Gradskog vijeća i građanima koji očekuju ozbiljan, odgovoran i dostojanstven rad svojih izabranih predstavnika.

Krajnje je vrijeme da se takvom ponašanju stane u kraj. Poslovnik postoji upravo da bi se osigurao red, efikasnost i smisao rasprave. Zloupotreba govornice i replika u budućnosti bi morala biti oštrije sankcionisana – od opomena, preko oduzimanja riječi, pa i do udaljavanja sa sjednice u krajnjim slučajevima – kako bi Vijeće moglo normalno funkcionisati.

Gradsko vijeće ne smije biti prostor za ispoljavanje frustracija, populizam i lične obračune.

Ukoliko neko želi voditi takve rasprave, za to postoje društvene mreže, a sjednice vijeća moraju izgledati kao ono što bi trebale biti: mjesto ozbiljne rasprave o ozbiljnim temama od životnog značaja za građane Lukavca.

U suprotnom, sav ovaj proces gubi smisao, a povjerenje javnosti – ionako krhko – nastavlja se ubrzano trošiti.