Decenije tolerisanja, institucionalni haos i politička kalkulacija stvorili su zone bez zakona oko najvažnijeg vodnog resursa Tuzlanskog kantona.

Uklanjanje bespravno izgrađenih objekata u vodnozaštitnom pojasu jezera Modrac godinama je jedno od najosjetljivijih i najkontroverznijih pitanja u Tuzlanskom kantonu. Iako je Modrac ključni rezervoar pitke vode za stotine hiljada građana, obale jezera danas su prekrivene stotinama divljih objekata — vikendica, kuća, splavova, betonskih ploča i drvenih konstrukcija — izgrađenih bez ijednog zakonskog dokumenta.

Zašto ih je skoro nemoguće ukloniti, iako zakon to jasno propisuje?
Odgovor se krije u složenoj kombinaciji pravnih zapleta, institucionalne paralize, političkih interesa i dugogodišnjeg ignorisanja problema.

Decenije tolerisanja stvorile su “privilegirane zone bez zakona”

Najveći problem počeo je onog trenutka kada su nadležne institucije — od općina do kantonalnih inspekcija — godinama žmirile na prvu bespravnu gradnju. Ono što je tada izgledalo kao “jedna vikendica više”, danas je pretvoreno u čitave mini-naselja.

Izostanak reakcije u ranoj fazi omogućio je da se:

  • bespravna gradnja normalizuje,
  • objekti iz godine u godinu dograđuju,
  • stvore zajednice koje se politički organizuju i vrše pritisak na vlast.

Kada se takva praksa učvrsti, rušenje postaje i tehnički i politički daleko teže.

“Ping-pong nadležnosti”: institucije prebacuju odgovornost jedna na drugu

U vodnozaštitnom području postoji više institucija koje imaju djelimične nadležnosti, ali nijedna nema potpunu kontrolu. Tako se stvara situacija u kojoj:

  • Vodoprivreda tvrdi da je rušenje posao inspekcija,
  • Kantonalna inspekcija prebacuje odgovornost na općinske urbanističke organe,
  • Općine nemaju logističke kapacitete za rušenje,
  • Policija interveniše samo po nalogu inspekcije.

Kada institucije međusobno prebacuju odgovornost — ništa se ne događa. Bespravni objekti ostaju, jer niko nije spreman da preuzme inicijativu i rizik.

Vlasnici se pravno štite “sivom dokumentacijom”

Iako su objekti izgrađeni bespravno, mnogi vlasnici posjeduju razne papire koji otežavaju rušenje:

  • stare ugovore o korištenju zemljišta,
  • urbanističke saglasnosti koje nikada nisu poništene,
  • rješenja u žalbenom postupku,
  • predmete koji stoje u sudovima godinama.

Dok god postoji i najmanja mogućnost da je dokumentacija “u proceduri”, institucije izbjegavaju rušenje — jer bi svaki pogrešan potez mogao rezultirati odštetnim zahtjevima prema budžetu.

Politička volja skoro ne postoji — jer su glasovi u pitanju

Političari u TK vrlo dobro znaju da bi rušenje stotina bespravnih objekata značilo:

  • sukob s velikim brojem glasača,
  • proteste i medijski pritisak,
  • rizik od gubitka podrške u lokalnim zajednicama,
  • otpor moćnih pojedinaca koji imaju svoje objekte na Modracu.

Zbog toga se političke stranke fokusiraju na prolongiranje problema, kreiranje radnih grupa, najava “sveobuhvatnih analiza”, dok konkretnih akcija nema.

Nedostatak resursa za masovne akcije rušenja

Čak i kada bi volja postojala, rušenje bi zahtijevalo ogromne operativne kapacitete. Radi se o stotinama objekata koji traže:

  • građevinsku mehanizaciju,
  • stalnu policijsku asistenciju,
  • angažman velikog broja radnika,
  • zaštitu tokom uklanjanja,
  • rješavanje pitanja ljudi koji u tim objektima žive cijele godine.

Lokalne zajednice nemaju resurse za takvu operaciju, a kanton se u to ne uključuje sve dok općine “ne zatraže”. Ukratko — niko nema kapacitete, a oni koji ih imaju ne žele ih staviti u funkciju.

Interesi pojedinaca i pokušaji legalizacije

Ono što se ne govori javno, ali je svima poznato: među vlasnicima mnogih objekata nalaze se:

  • politički funkcioneri,
  • privrednici,
  • utjecajni pojedinci,
  • njihovi rođaci i saradnici.

To je jedan od ključnih razloga zašto se godinama insistira na “legalizaciji zatečenog stanja” umjesto rušenja. Takvi pritisci blokiraju svaki pokušaj uspostavljanja reda.

Modrac nema jedinstvenu upravu — nego haotičnu raspodjelu nadležnosti

Za razliku od drugih strateških vodnih resursa, jezero Modrac:

  • nema centralni organ upravljanja,
  • nema jedinstvenu vodnu policiju,
  • nema stalni nadzor,
  • nema jasan operativni plan zaštite.

Umjesto toga, nadležnosti su rasute: od FBiH, preko TK, do općina Lukavac i Živinice. Što je više institucija — to je manja odgovornost.

Zaključak: Zakon postoji, ali se ne primjenjuje

Bespravno izgrađeni objekti u vodnozaštitnom pojasu Modraca mogu se ukloniti zakonski, ali je to u praksi gotovo nemoguće zbog:

  • dugogodišnje tolerancije,
  • preklapanja i izbjegavanja nadležnosti,
  • pravnih komplikacija,
  • nedostatka političke hrabrosti,
  • logističkih ograničenja,
  • interesa pojedinaca.

Zbog svega toga jezera Modrac ostaje talac neuređenog sistema i izrazito jake neformalno-institucionalne kočnice.