U istrošene floskule o “jakoj Srbiji kao garantu bezbjednosti Srba u regionu” više niko ne vjeruje

Predsjednik Vlade Republike Srpske, Radovan Višković, danas je ponovo isticao stavove koji se već godinama ponavljaju u političkom diskursu srpskih lidera, koristeći priliku na “Sajmu zavičaja” u Novom Sadu kako bi iznio fraze o snazi Srbije i važnosti njenog političkog i ekonomskog uticaja na srpski narod. Kako je rekao, snažna i stabilna Srbija je ključna za zaštitu srpskog naroda, bez obzira na to gdje on živio. Međutim, u vremenu kada se svi ovi politički narativi ponavljaju iz godine u godinu, teško je vjerovati u njihove stvarne temelje.

Višković je u svom govoru istakao da je srpski narod “na meti velikih i moćnih”, implicirajući da su povodi za takve napade korijenjeni u historiji, kulturi, tradiciji i religiji koje Srbija baštini, zsboravljajući šta du srbi i šra je u ime srba o Belije Srbije (dsnas “Srpskog Sveta”) rađeno devedesetih od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine eo Kowova.

Zaboravlja namjerno Višković sgresiju Srbije na BiH, srpske ratne zločine i genocid kao i presude koje ih potvrđuju.

Prema njegovim riječima, postoji “želja da se prekraja istorija”, a on je i optužio one koji žele da od “fašista prave antifašiste” – zaboravljajući da je baš srpska istorija sazdana od mitova i da su četnici od 1941. do 1945. bili izuzetno odan saveznik Wehrmachta.

Ovaj tip govora, bez konkretnih dokaza i odgovornosti, samo dodatno potiče već postojeći politički žargon, koji više ne izaziva nikakvu ozbiljnu reakciju ni kod samih Srba, ni u međunarodnoj javnosti.
Iako Višković tvrdi da je važna “ekonomski jaka” Srbija koja može da zaštiti Srbe gdje god živjeli, takve floskule zvuče prazno u svjetlu realnih izazova s kojima se Srbija suočava, uključujući političke i ekonomske nestabilnosti koje se već godinama prolongiraju. Ove tvrdnje, koje godinama uporno ponavljaju srpski političari – dok svoje bankovne račune podebljavaju milionima i milionima eura otetih baš tim srbima koje “brane”, teško da mogu ponuditi rješenja za stvarne probleme koji pogađaju Srbe, bilo da se radi o ekonomskim teškoćama, nacionalnim pitanjima ili regionalnim napetostima.

Niko više ne vjeruje da je “cijeli svijet protiv srba i Srbije” kad svi jasno vide da ih ne laže, ne pljačka, ne krade i ne teroriše svijet nego sopstveni političari.

Višković je također naglasio da je “Republika Srpska i Srbija uvijek dijelile svoje vrijednosti“, i to navodno “protiv onih koji žele oduzeti ono što Srbi baštine” – i tu je u pravu: svi oni ratni zločini po BiH, logori, etničko.čišćrnje i genocid, počinjeni su u dogovoru i savezu civilnog i vojnog rukovodstva bosanskih srba i onih u Srbiji.

Međutim, ova vrsta govora o “tuđim prijetnjama” previše je pojednostavljena i nedovoljno usmjerena na unutrašnje probleme, kao što su političke tenzije unutar samog srpskog društva, slaba vladavina prava i nezadovoljstvo građana. Umjesto da se fokusira na konkretne izazove s kojima se suočava narodni sloj, Višković ponavlja već viđene fraze, koje zapravo služe kao političko opravdanje za nepostizanje stvarnih promjena.

Pored toga, Višković je spomenuo i teme kao što su pronatalitetna politika i zaštita imovinskih prava Srba u Federaciji BiH, bez konkretnih planova za rješavanje ovih pitanja. Pozvao je na formiranje fonda za djecu, a govorio je i o pravima Srba u Sarajevu, implicirajući da će oni ostati “ako to žele”. No, pitanje za Viškovića je: da li stvarno postoje konkretni mehanizmi da se ti problemi riješe, ili su ovo samo puste političke riječi?

Na kraju, premijer Republike Srpske ponovo koristi floskule o “legitimnim predstavnicima srpskog naroda” i “zakonu i poretku“, dok se u stvarnosti suočavamo s problemima na terenu gdje se prava građana ne štite, a institucionalni problemi ostaju bez stvarnog rješenja. Tvrdi da je “Sarajevo srpski grad”, a pitanje koje ostaje je koliko su njegovi politički stavovi stvarni i koliko se baziraju na stvarnoj političkoj volji i pravednim rješenjima za srpski narod.

Sve u svemu, Viškovićevi govori su još jedan primjer političkog blebetanja koje ne nudi nikakvu konkretnu perspektivu za narod koji je suočen s realnim i svakodnevnim izazovima.