… čovjek koji svakodnevno skuplja tuđu neodgovornost – Jasenko nije nevidljiv, on ima ime, lice i dostojanstvo.

Jasenko Ibrahimović je naš sugrađanin.

Zaposlen je u Javnom preduzeću Rad Lukavac na održavanju higijene grada.

Nije on samo još jedan radnik u komunalnom preduzeću – on je čovjek koji svaki dan, po cijeli dan, obilazi grad i vlastitim rukama skuplja otpad koji drugi nemarno ostave iza sebe.

Jasenko je jedini radnik ove firme zadužen isključivo za prikupljanje otpada razasutog oko kontejnera. Svaki dan, bez izuzetka, on skuplja ono što su drugi nemarno bacili – jer neko to mora.

Zna Jasenko da nekim danima baca manje, a nekim više smeća nego što kontejneri mogu primiti. Zna da se tada otpad ostavlja pored – ali mu nije jasno zašto se to mora bacati na gomilu, razbacano, bez reda, bez imalo obzira. Zar je teško staviti otpad u vreće?

Zar je teško pokazati malo poštovanja prema onome ko to mora pokupiti?

Na društvenim mrežama često se pojavljuju kritike upućene komunalnim radnicima – zbog prepunih kontejnera, zbog razbacanog smeća. Malo ko se zapita: može li Jasenko sam sve to pokupiti? Može li jedan čovjek nadoknaditi neodgovornost stotina?

Poseban problem, kaže Jasenko, predstavlja otpad iz podruma i stanova koji se renoviraju.

– „Siporeks, keramika, drvo, ugalj, stari regali, tepisi… sve to se baca oko kontejnera, a to nije komunalni već građevinski otpad. Za to postoji posebno vrijeme odvoza ili se mora angažovati privatni prevoz“ – objašnjava on.

Ovaj čovjek, koji tiho čisti našu bahatost, nije „samo smećar“. On ima ime, ima lice, i ono najvažnije: ima dostojanstvo. Pogađa ga kada se u komentarima pojave riječi kao: lijeni, neradnici, uhljebi, …

Jasenko: “Ovako to izgleda kada je završim.”

Sledeći put kada budete vidjeli nekoga kako nemarno baca smeće pored kontejnera – sjetite se ovog lica. Sjetite se da iza svake bačene kutije, vreće, starog ormara, postoji neko ko to mora pokupiti. I da taj neko nije dužan čistiti naše nepoštovanje.

Slikajte, pošaljite nama – mi ćemo objaviti.

Vrijeme je da umjesto prsta upremo kameru u one koji bacaju – a ne u one koji čiste.