Od ponedjeljka, 15. septembra, na dionici autoceste A1 Tarčin – Bradina bit će u funkciji radar za kontrolu brzine. Na izlazu iz tunela Ivan brzina će biti ograničena na 60 km/h “zbog oštre krivine i blizine privremenog naplatnog mjesta”.

Iz Autocesta Federacije BiH (AC FBiH) su saopštili da je radar postavljen kako bi se povećala sigurnost na spornoj lokaciji. Razlozi su, kako navode, privremeni završetak autoceste, zahtjevna krivina neposredno nakon izlaza iz desne cijevi tunela Ivan te blizina naplatnog mjesta Bradina. Ovi faktori, upozoravaju, mogu dovesti do nakupljanja vozila unutar tunela i izazvati opasne incidente.

Sve aktivnosti oko radara provodi Ministarstvo unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona u skladu sa Zakonom o osnovama sigurnosti saobraćaja na cestama u BiH i potpisanim Memorandumom o saradnji. Na spomenutoj lokaciji vozači će morati smanjiti brzinu na 60 kilometara na sat, a iz AC FBiH pozivaju na striktno poštivanje saobraćajnih znakova i ograničenja.

Autocesta sa ograničenjem od 60 km/h – infrastrukturni paradoks?

Odluka o uvođenju radara i ograničenja brzine na svega 60 km/h na jednoj od glavnih saobraćajnica u zemlji otvara pitanja o samoj logici projektovanja i planiranja tempa izvođenja radova. Autoceste se, po svojoj prirodi, grade radi brzog i sigurnog protoka saobraćaja, sa projektovanom brzinom od najmanje 100–120 km/h. Međutim, na dionici koja prolazi kroz brdsko-planinski teren već sada se dešava paradoks – vozači će biti primorani da voze sporije nego na prosječnom magistralnom putu.

Problem je nastao jer je:

  • dionica završena samo do Bradine,
  • izlaz je riješen privremenim rješenjem koje
  • uključuje zahtjevnu krivinu i
  • blizina naplatnog mjesta.

Iako se mjere kontrole brzine opravdavaju sigurnošću, one zapravo ukazuju na nedostatke u planiranju trase i privremenim rješenjima. Umjesto rasterećenja saobraćaja i skraćivanja putovanja, vozači se suočavaju sa ograničenjem koje podsjeća na vožnju kroz gradske ulice, a ne autocestu.

Takve situacije ne samo da izazivaju frustracije kod korisnika, već i bacaju sumnju na ispravnost koncepta i dugoročnu viziju infrastrukturnih projekata. Ako je autocesta zamišljena kao brza i sigurna komunikacija, postavlja se pitanje zašto se investira u trase na kojima osnovni uslovi za tu svrhu nisu ispunjeni.

Pojašnjenje iz autocesta BiH

U dijelu objave na Facebook stranici Autoceste BiH piše i sledeće:

“Privremeni završetak autoceste A1 i potreba za usporavanjem prometa, lokacija privremenog isključenja s autoceste, jako zahtjevna krivina odmah nakon izlaza iz desne cijevi tunela Ivan, te blizina privremenog naplatnog mjesta Bradina predstavljaju potencijalnu opasnost za nakupljanje vozila u samom tunelu. Ovi faktori mogu prouzrokovati opasne incidente, zbog čega su i poduzete mjere za usporavanje prometa na izlazu iz desne cijevi tunela Ivan prema naplatnom mjestu Bradina.”

Možda i nismo stručnjaci saobraćajne struke, ali, zar dodatno usporavanje vozila na izlazu iz tunela neće povećati “nakupljanje vozila u samom tunelu“

Nisu rijetki oni koji u kritikama ističu da je ovo potencijalno samo način da se kroz naplatu kazni za prekoračenje brzine dodatno puni budžet – pa smo analizirali i tu opciju.

Kome zaista ide novac od naplaćenih kazni za prekoračenje brzine?

U Bosni i Hercegovini novac od naplaćenih kazni za saobraćajne prekršaje, uključujući prekoračenje brzine zabilježeno radarima, ne ide Autocestama FBiH niti direktno policiji, već se uplaćuje na budžet nadležnog nivoa vlasti.

Evo detaljnije:

Ko naplaćuje?
Kazne naplaćuje nadležna policijska uprava (u ovom slučaju Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK).

Gdje ide novac?
Sredstva idu u budžet kantona u kojem je prekršaj počinjen. Tek manji dio (nakon raspodjele) može biti preusmjeren u posebne fondove, npr. za unapređenje sigurnosti saobraćaja.

Namjena sredstava
Iako se često u javnosti tvrdi da se tim novcem „puni budžet“, zakoni predviđaju da se dio sredstava usmjeri na:

  • finansiranje preventivnih kampanja za sigurnost saobraćaja,
  • nabavku i održavanje opreme za policiju (radari, presretači, signalizacija),
  • edukaciju vozača i unapređenje infrastrukture.

Praksa u BiH
Međutim, praksa pokazuje da većina novca završava u općem budžetu kantona, gdje se koristi i za druge troškove javne potrošnje, a ne isključivo za sigurnost u saobraćaju.

Upravo zato postoji kritika da se radari često doživljavaju više kao „prihodovna stavka“, a ne kao isključivo mjera sigurnosti.