Objavljeni dokumenti o ratnom Sarajevu otvorili su oštru polemiku između hrvatskog istraživačkog novinara i jednog od najutjecajnijih bh. istraživačkih portala, uz ozbiljna pitanja o autentičnosti dokaza, motivima medijskih reakcija i granicama istraživačkog novinarstva

Nakon što je hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić objavio dokument za koji tvrdi da razotkriva umiješanost aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u ratne događaje u opkoljenom Sarajevu, poznate pod nazivom „Sarajevski safari“, uslijedile su burne reakcije u regionalnoj javnosti.

Objavljeni dokument, čiju je fotografiju Margetić prezentirao kao dio arhivske građe Novosarajevskog četničkog odreda, otvorio je pitanje eventualne odgovornosti visokih političkih figura za jedan od najmračnijih aspekata opsade Sarajeva. Upravo zato, reakcija bosanskohercegovačkog portala Istraga – koji je ubrzo nakon toga objavio opširan tekst u kojem osporava autentičnost dokumenata i ozbiljno dovodi u pitanje kredibilitet samog Margetića – izazvala je dodatnu pažnju i kontroverze.

U redakciji LuPortala priznajemo da nas je takav pristup Istrage u prvi mah zatekao. Svjesni smo da se novinarstvo mora temeljiti na provjerljivim činjenicama, istini i profesionalnoj distanci, no iznenadila nas je izražena revnost kojom se gotovo frontalno diskreditira autor dokumenata, dok se istovremeno, barem u percepciji dijela javnosti, relativizira ili zanemaruje politička i ratna biografija Aleksandra Vučića – nekadašnjeg visokog funkcionera Srpske radikalne stranke, ideologa koncepta „Srpskog sveta“, koji mnogi vide kao kontinuitet projekta Velike Srbije, s direktnim implikacijama po Bosnu i Hercegovinu i njen teritorijalni integritet.

Stav i argumenti portala Istraga

Portal Istraga u svom tekstu tvrdi da su dokumenti koje je Margetić objavio – falsifikati. Kao osnov za takvu tvrdnju navode da su izvršili uporednu analizu spornih dokumenata sa autentičnim dokumentima Novosarajevskog četničkog odreda, koji su korišteni kao dokazni materijal pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Prema Istragi, svi provjereno autentični dokumenti koje je potpisivao komandant NČO Slavko Aleksić pisani su ćirilicom i ovjereni službenim pečatom, dok su dokumenti koje objavljuje Margetić pisani latinicom, bez pečata, uz potpis koji, prema njihovoj ocjeni, djeluje neuobičajeno „svježe“ za dokumente stare više od tri decenije.

Dodatno se podsjeća da je Slavko Aleksić, neposredno prije smrti, javno negirao tvrdnje o Vučićevom učešću u ratnim dešavanjima u Sarajevu, te se dovodi u pitanje vjerovatnoća da bi Aleksić svoju arhivu povjerio novinaru kojeg je ranije nazivao „ustaškim“ i protiv kojeg je najavljivao tužbe.

U tekstu se problematizira i profesionalni kredibilitet Domagoja Margetića, uz podsjećanje na ranije slučajeve u kojima je tvrdio da posjeduje kompromitirajuću dokumentaciju, poput navodnih spisa koje mu je predao Vladimir Cvijan, ali bez javno potvrđene forenzičke autentifikacije. Navode se i presude Haškog tribunala protiv Margetića zbog nepoštivanja suda, kao i niz kontroverzi koje prate njegov dugogodišnji javni angažman.

Zaključak Istrage je da objavljivanje dokumenata upitne vjerodostojnosti ne doprinosi rasvjetljavanju ratnih zločina, već može kompromitovati žrtve opsade Sarajeva i poslužiti onima koji negiraju ili relativiziraju zločine počinjene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Margetićev odgovor: „Provjera je trajala više od mjesec dana“

Kao odgovor na navode Istrage, Domagoj Margetić se najprije oglasio kratkom objavom na društvenim mrežama. U njoj je naveo da je, nakon što su mu bivši pripadnici Novosarajevskog četničkog odreda predali dokumente koje su dobili od Slavka Aleksića, proveo opsežan proces provjere njihove autentičnosti, i u prilog tome objsvio set od 10 fotografija pod nazivom “Neupitna autentičnost dokumenata Slavka Aleksića“.

Prema njegovim riječima, taj proces trajao je više od mjesec dana i uključivao je provjere na više nivoa, a tek nakon što je bio uvjeren u vjerodostojnost materijala, odlučio je da dokumente učini javno dostupnim. Uz objavu je priložio i set od deset fotografija za koje tvrdi da predstavljaju forenzičke dokaze autentičnosti dokumenata.

Širi kontekst i teške optužbe

U video-obraćanju koje je uslijedilo, Margetić ide korak dalje, tvrdeći da aktuelni medijski napadi i pokušaji njegove diskreditacije nisu izolovan incident, već dio dugotrajnog i organizovanog nastojanja da se spriječi rasvjetljavanje slučajeva tzv. „ljudskih safarija“ u ratnom Sarajevu.

Kao ilustraciju navodi događaje iz 1996. godine i razgovor s Nedžadom Ugljenom, tadašnjim zamjenikom direktora AID-a, koji mu je, prema Margetiću, izrazio strah za vlastiti život zbog istraga koje je vodio. Ugljen je ubrzo nakon toga ubijen, a Margetić smatra da to ubistvo nikada nije do kraja rasvijetljeno upravo zbog interesa moćnih struktura uključenih u ratne zločine.

Margetić tvrdi da te strukture, povezane s političkim centrima moći, obavještajnim i paraobavještajnim krugovima te organizovanim kriminalom, djeluju i danas, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Srbiji i šire. Prema njegovim riječima, dio medija i novinara učestvuje u kampanjama diskreditacije, svjesno ili nesvjesno služeći interesima tih mreža.

Uprkos svemu, Margetić poručuje da neće odustati od svojih istraživanja i da će, bez obzira na pritiske i napade, nastaviti objavljivati ono što smatra istinom.

Urednički komentar

Sukob koji se posljednjih sedmica razvio između Domagoja Margetića i portala Istraga daleko nadilazi lični ili profesionalni spor između jednog novinara i jedne redakcije. Riječ je o sudaru dva pristupa istraživačkom novinarstvu, ali i o dubokoj krizi povjerenja koja u Bosni i Hercegovini postoji prema institucijama, arhivama, sudovima i, sve češće, samim medijima.

S jedne strane, Margetić iznosi dokumente i teške optužbe koje, ako bi se pokazale tačnim, imaju potencijal da otvore jedno od najosjetljivijih poglavlja opsade Sarajeva – pitanje organizovanog snajperskog terorizma nad civilima i eventualne uloge visokih političkih aktera. Takve tvrdnje ne smiju se ni olako prihvatiti, ali ni unaprijed odbaciti, jer se odnose na zločine koji nikada nisu do kraja istraženi i za koje žrtve još čekaju pravdu.

S druge strane, Istraga insistira na strogim profesionalnim kriterijima, provjeri autentičnosti dokumenata i zaštiti istine od mogućih manipulacija. Taj pristup je legitiman i nužan u ozbiljnom novinarstvu. Međutim, način i intenzitet reakcije, u kojem se fokus gotovo u potpunosti preusmjerava na diskreditaciju izvora, a ne na institucionalnu provjer navoda, kod dijela javnosti ostavlja utisak selektivne skepsе i neravnopravne primjene profesionalnih standarda.

Za LuPortal, ključno pitanje nije ko je „pobijedio“ u ovom medijskom sukobu, već ko će i kada preuzeti odgovornost da ove navode ispita na jedini ispravan način – kroz nezavisnu, institucionalnu i međunarodno vjerodostojnu istragu. Mediji mogu i moraju otvarati teme, ali ne mogu i ne smiju biti ni sudije ni tužioci, niti smiju zamijeniti rad tužilaštava i sudova.

Najveća opasnost ovog sukoba jeste to što se, usljed medijskog nadgornjavanja, u drugi plan guraju same žrtve opsade Sarajeva. Svaka rasprava koja završava etiketiranjem, ličnim obračunima i podjelama unutar novinarske zajednice, ide na ruku onima koji decenijama računaju na zaborav, zamor javnosti i relativizaciju zločina.

Stav LuPortala je jasan: istina o ratnim zločinima ne smije biti taoc ni pojedinačnih novinara, ni uredničkih politika, ni političkih interesa. Ako su dokumenti autentični – moraju biti forenzički i institucionalno potvrđeni. Ako nisu – to se mora dokazati na isti način, a ne medijskim presudama.

Dok se to ne desi, svaka odgovorna redakcija ima obavezu da zadrži kritičku distancu, da ne presuđuje unaprijed i da insistira na jedinom ispravnom cilju: pravdi za žrtve i potpunoj istini o opsadi Sarajeva, bez obzira na to koga ona na kraju teretila i koliko ta istina bila politički neugodna.

Izvori: FB stranica Domagoj Margetić, Istraga