Nakon neuspjelih pregovora i ponovne eskalacije sukoba, otvara se dilema da li je nuklearna prijetnja stvarni uzrok ili samo politički okvir za dublje strateške ciljeve

Ako neko i dalje smatra da je ovaj rat isključivo vezan za nuklearno oružje, nakon svega što je viđeno i izneseno, onda je očigledno da ključna poruka nije shvaćena. Jer, priča koja se odvija daleko je veća od samog uranijuma.

U martu 2025. godine, direktor američke Nacionalne obavještajne službe svjedočio je pod zakletvom pred Kongresom da Sjedinjene Američke Države i dalje procjenjuju kako Iran ne razvija nuklearno oružje. Samo šest mjeseci kasnije, Sjedinjene Države pokreću rat protiv Irana, uz obrazloženje koje se ponovo oslanja na nuklearnu prijetnju.

Nešto u toj jednačini očigledno ne odgovara.

Održano je 21 sat mirovnih pregovora u Islamabadu. Jedan telefonski poziv bio je dovoljan da se dogovor ne postigne. Istog dana kada su se pregovarači vratili kući, najavljena je pomorska blokada. U ovom trenutku, posrednici rade na produženju primirja i pokušavaju organizovati drugu rundu pregovora prije 22. aprila.

Da bi se razumjela trenutna situacija, potrebno je sagledati obrazac ponašanja. Jer ovo nije prvi put da se ovakav scenario ponavlja.

Godine 2015. Iran potpisuje nuklearni sporazum sa svjetskim silama. Obavezuje se da će obogatiti uranijum do maksimalno 3,67% u zamjenu za ukidanje sankcija. Međunarodna agencija za atomsku energiju više puta potvrđuje da Iran poštuje dogovor.

Tri godine kasnije, 2018., administracija Donalda Trumpa napušta sporazum. Sankcije se vraćaju gotovo preko noći.

Iran ostaje bez onoga što mu je obećano.

Godine 2025., Iran se ponovo vraća pregovorima, sada tokom drugog Trumpovog mandata. Održava se više rundi razgovora u Omanu, a obje strane tvrde da se postiže napredak. Omani posrednici čak navode da je dogovor na dohvat ruke.

Međutim, dok su pregovori još trajali, Sjedinjene Države i Izrael pokreću rat 28. februara 2026. godine.

To je obrazac na koji Iran ukazuje za pregovaračkim stolom: sporazum je potpisan, obaveze su ispunjene, a uprkos tome uslijedili su napadi – i to dva puta.

Predsjednik iranskog parlamenta izjavio je da američka strana nije uspjela zadobiti povjerenje iranske delegacije. Teheran je tražio garancije da bombardovanja neće biti nastavljena nakon eventualnih ustupaka. Takav zahtjev nije izraz tvrdoglavosti, već posljedica dvostruko narušenog povjerenja u periodu od osam godina.

Razlike između strana postaju još jasnije kroz konkretne brojke.

Američki prijedlog predviđao je 20-godišnju obustavu iranskog obogaćivanja uranijuma. Iran je ponudio pet godina. Razlika od 15 godina bila je nepremostiva.

Sjedinjene Države su također zahtijevale potpuno demontiranje postrojenja za obogaćivanje i uklanjanje svih zaliha visoko obogaćenog uranijuma iz zemlje. Iran je ponudio alternativu – smanjenje obogaćenja pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju, ali na vlastitoj teritoriji.

Američka strana je to odbila.

Jedan iranski zvaničnik izjavio je nakon pregovora da Sjedinjene Države pokušavaju pregovorima postići ono što nisu uspjele tokom četrdesetodnevnog rata. Iranski ministar vanjskih poslova naveo je da su dvije strane bile na korak do dogovora, ali da su se suočile sa maksimalističkim zahtjevima, promjenjivim uslovima i blokadom.

Izvor uključen u regionalnu medijaciju opisao je situaciju jednostavno – obje strane pregovaraju kao na pijaci.

Zanimljiv detalj koji se rijetko ističe jeste da je sam Donald Trump izjavio kako je većina tačaka usaglašena, ali da ključna – nuklearna – nije. Istovremeno, njegov potpredsjednik napustio je pregovore i optužio Iran za neuspjeh.

Ta dva događaja desila su se u razmaku od svega nekoliko sati.

To ne izgleda kao spontani raspad diplomatije, već kao svjesno korištenje pritiska – što je Iran upravo tako i protumačio.

Tri činjenice dodatno komplikuju sliku.

Prvo, američka obavještajna zajednica procjenjuje da Iran ne razvija nuklearno oružje. Drugo, uprkos toj procjeni, pokrenut je rat koji se djelimično opravdava nuklearnom prijetnjom. Treće, tokom prethodnog sukoba, Sjedinjene Države izvele su zračne napade na tri glavna iranska nuklearna postrojenja.

Trump je tada tvrdio da je iranski nuklearni program uništen. Ipak, osam mjeseci kasnije pokreće se novi rat, ponovo uz isti argument.

Ako je program uništen, zašto se i dalje koristi kao ključni razlog za sukob?

Ova tri podatka zajedno otvaraju pitanje na koje nema jasnog odgovora: da li je ovaj sukob zaista primarno vezan za nuklearno oružje ili je nuklearna retorika politički prihvatljiv okvir za mnogo dublje strateške ciljeve?

Odgovor na to pitanje nije ponuđen.

Trenutno stanje na terenu pokazuje da Iran ostaje otvoren za razgovore o nivou i vrsti obogaćivanja uranijuma, ali insistira na pravu da nastavi taj proces u skladu sa svojim potrebama.

Američka pozicija ostaje nepromijenjena – nulta stopa obogaćivanja na teritoriji Irana, trajno.

Te dvije pozicije i dalje su potpuno suprotstavljene.

Uprkos tome, posrednici iz Pakistana, Egipta i Turske smatraju da dogovor i dalje nije nemoguć. Jedan regionalni izvor ističe da vrata pregovora nisu zatvorena.

Ipak, postoji dublji problem koji otežava trajno rješenje.

Iran traži sigurnosne garancije koje ne mogu biti poništene promjenom američke administracije. Sjedinjene Države takve garancije ne mogu pružiti, što je već pokazano 2018. godine.

S druge strane, Amerika traži fizički dokaz da Iran nikada neće razviti nuklearno oružje. Iran odbija potpuno demontiranje svog programa, što je dosljedno kroz sve pregovore od 2015. godine.

Dok se barem jedan od ta dva uslova ne promijeni, scenarij ostaje isti – pregovori propadaju, primirja ističu, a iste vijesti se ponavljaju.

Trenutno primirje ističe 22. aprila. Nova runda pregovora očekuje se u Islamabadu u narednim danima.

Ostaje da se vidi šta će se zaista dogoditi – ne prema izjavama političara, nego prema stvarnim potezima na terenu.