Kako dug postao novac i zašto niko zapravo nije vjerovnik

Svaka zemlja na svijetu je u dugu. Sjedinjene Američke Države duguju 38 triliona dolara, Evropska unija 14 triliona, Japan skoro 9 triliona, a čak i naftom bogate zemlje poput Saudijske Arabije i izvozno moćne države poput Kine i Njemačke duguju ogromne sume. Ali postoji paradoks koji niko ne može objasniti.

Ako svi duguju novac, ko je vjerovnik? Ko je taj nevidljivi zajmodavac dovoljno moćan da drži cijeli svijet u dugu? Jer ako planeta duguje 315 triliona dolara, neko mora biti vjerovnik tih 315 triliona, zar ne? Ili možda niko nije stvarno vjerovnik. I upravo to čini ovu priču zastrašujućom. Dobrodošli u finansijsku iluziju koja je izgradila moderni svijet, gdje dug sam postaje novac.

Ako pratite trag dovoljno dugo, shvatićete da svijet zapravo nikome ne duguje. Duguje sam sebi. Priča počinje ne na Wall Streetu, već na bojnom polju.

Godina je 1694. Engleska je u ratu s Francuskom i praznih državnih kasa. Kralj više nema zlata, pa sklapa dogovor s londonskim trgovcima:

“Posudite mi novac sada, a ja ću vam zauvijek plaćati kamatu.” U zamjenu, dobijaju papir – državnu obveznicu – obećanje osigurano porezima. Taj dogovor stvorio je dvije stvari:

  • Banku Engleske
  • Koncept državnog duga

To je bilo revolucionarno. Država je sada mogla trošiti novac koji još nije imala, zadužujući se protiv budućnosti, a zajmodavci su dobili nešto još vrijednije – siguran tok kamata, osiguran porezima građana.

Francuska je kopirala model, Nizozemska ga unaprijedila, a Amerika usvojila. Carstva su nekad osvajala zlato. Sada su osvajala kreditom. Bojište je postalo bilans stanja.

Stoljećima je dug postao motor napretka. Vlade su se zaduživale za izgradnju željeznica, financiranje ratova i revolucija. Do 20. stoljeća, državni dug više nije bio neuspjeh, već znak kredibiliteta – što je veći kredit, to je moćnija država.

Nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, stvoren je globalni sistem duga. Svaka zemlja postala je i dužnik i vjerovnik. Amerika je finansirala Evropu, Europa kolonije, kolonije su finansirale resurse – i svi su dugovali svima. Dolar je zamijenio zlato, obveznice su zamijenile poluge, a kredit je zamijenio stvarnost.

Do 1971, kada je SAD napustio zlatni standard, novac je postao samo obećanje temeljeno na vjeri. Tada su dug i novac postali jedno. Svaki dolar u opticaju postao je nečija obaveza u bilansu stanja.

Sjedinjene Američke Države duguju 38 triliona dolara. Otprilike dvije trećine tog duga duguju same sebi – američkim bankama, penzionim fondovima, osiguravajućim kompanijama i Federalnoj rezervi. Preostala trećina duguje se stranim državama: Japan drži 1 trilion, Kina 800 milijardi, te manji iznosi u Velikoj Britaniji, Luksemburgu, Belgiji.

Većina američkog duga zapravo je Amerika koja duguje Americi. Obveznice se izdaju, kupuju američke banke i fondovi, a potom ih Federalna rezerva otkupljuje. Novi dolari i porezi pokrivaju kamatu, koja se vraća u penzione fondove, a oni reinvestiraju u nove obveznice.

To je kružni sistem – finansijski odraz samoga sebe. Slični ciklusi postoje širom svijeta. Japan posuđuje SAD-u putem obveznica, SAD posuđuje Evropi preko MMF-a, Evropa posuđuje Africi preko Svjetske banke, a zemlje u razvoju posuđuju vraćajući štednju u zapadne obveznice.

Iza svake državne obveznice stoji piramida institucija: hedge fondovi, penzioni fondovi, suvereni fondovi, centralne banke. One upravljaju desetinama triliona i odlučuju ko može jeftino zaduživati, a ko mora plaćati štednjom. Kada izgubite povjerenje, valute kolabiraju, vlade padaju.

Na vrhu piramide sjede centralne banke: Federalna rezerva, Evropska centralna banka, Banka Japana. One ne upravljaju samo dugom, nego ga stvaraju. Svaki put kad centralna banka kupi obveznicu, stvara novi novac – imovina jednog bilansa postaje obaveza drugog.

Svaki dolar u vašem novčaniku je tako i jedinica duga koju neko negdje duguje. Ne postoji novac bez duga. Svaka kovanica, novčanica ili digitalni dolar je u stvari IOU.

Šta se događa kad iluzija pukne? Vidjeli smo to: Grčka 2010. – prinosi na obveznice skaču, vjerovnici paniče, počinje štednja. Dug postaje kazna. Argentina ponavlja defaulte, Sri Lanka kolaps valute, nestašice, pad vlade. Kada povjerenje nestane, pojavljuju se vjerovnici – MMF, rejting agencije, anonimni vlasnici obveznica. Oni ne nose krune, ali drže sve što vrijedi.

Ipak, čak i nakon kolapsa, mašina se ponovno pokreće. Novi zajmovi zamjenjuju stare. Dugovi se restrukturiraju. U 21. stoljeću dug se ne otplaćuje – samo prebacuje. Vlade beskonačno refinansiraju, pretvarajući kamate u rentu, a rentu u srce kapitalizma.

Šta bi se desilo da Washington odluči otplatiti svaki dug? Svjetska ekonomija bi se srušila preko noći. Banke i penzioni fondovi izgubili bi svoje najsigurnije aktive, opskrba dolarima bi se smanjila. Deflacija bi paralizirala trgovinu. Sistem zavisi od stalnog duga – ne kao greške, već kao goriva.

Cilj nikada nije bio otplatiti dug, već održati iluziju kredibilnom. Globalna ekonomija funkcioniše na povjerenju, ne na otplati. Zato vlade mogu dugovati trilione, a opet se dodatno zaduživati. Funkcioniše dok traje vjera.

Dakle, ko je vjerovnik? Nije Kina, nije Wall Street, nije MMF. To je sam sistem – mreža obećanja gdje su svi i dužnici i vjerovnici. Vaši porezi plaćaju kamatu, vaš penzioni fond je prima, novac u banci stvoren je iz tuđeg zajma. Dug je nekad značio ropstvo. Danas znači ravnotežu.

Ali ako ta ravnoteža pukne, povjerenje nestane – sjetit ćemo se šta dug zaista jeste: obećanje koje se ne može zauvijek ispuniti.