Sjećanja potomaka radnika koji su gradili simbol industrijske Tuzle

U vremenu kada se vijesti brzo smjenjuju, a fabrika kao što je Koksara zatvara svoja vrata, važno je zaustaviti se i oslušnuti priče onih koji su kroz godine gradili ovu industrijsku ikonu. Ovo nije samo priča o mašinama i metalu, već o ljudima, njihovom trudu, solidarnosti i naslijeđu koje ostaje živjeti u potomcima.

“Tokom jučerašnjeg dana, nisam mogla gledati ni slušati ništa, a da se negdje ne spominje Koksara. Svi su se aktivirali, baš na vrijeme — tačno u 09:00 počele su vijesti sa svih strana. Ne mogu ostati imuna, a da ne podijelim još nekoliko riječi i uspomena.

Moj djed je radio u Koksari i tamo zaradio svoju penziju. Moj babo je krenuo njegovim stopama — jedno radno mjesto, drugo radno mjesto, razne povrede, ali uvijek borba, upornost i želja da se izdrži. Svaka priča koju sam slušala o njima bila je ispisana trudom, ali i ponosom, jer su davali sve od sebe, bez obzira na sve prepreke.

Sa 18 godina počela sam darovati krv, dok je moj babo to već godinama činio. Tako sam i ja, sa svojih 18, prvi put kročila u krug našeg giganta. I sjećam se tog dana kao da je jučer bio: miris metala i mašinskog ulja, umorni, prljavi radnici koji ipak nose osmijeh na licu jer znaju da njihov trud nekome znači život. Tada sam prvi put osjetila ponos što sam dio te zajednice, koliko god mali čin darivanja krvi možda izgledao, on je bio izraz poštovanja i zahvalnosti.

Svaki put kad bi radnici darivali krv, trudila sam se učestvovati koliko sam mogla. Kroz te trenutke, Koksara nije bila samo fabrika — bila je mjesto gdje se učilo o životu, o ljudskosti, o vrijednosti zajedništva i solidarnosti. Bila je dio našeg identiteta, dijelila je s nama uspone i padove, nade i razočaranja.

Koksaraški radnici imaju potomke koji neće dopustiti da se ovo zaboravi. Imaju djecu koja nose iste ili slične uspomene kao ja — sjećanja na miris mašinskog ulja, zvukove fabrike, osmijehe umornih kolega i njihovu spremnost da pomognu. I iako su mnogi izgubili svoja prava, i dalje su živa poveznica između prošlosti i budućnosti.

Sjećam se svojih malih trenutaka dok bih slušala babu kako mi priča o svom prvom radnom mjestu, pećima i svemu što se tamo radilo. Njegove riječi, opisi i iskustva oblikovali su moj pogled na svijet — naučili su me cijeniti trud, poštenje i solidarnost. Sve te priče osjećala sam kao most između prošlosti i sadašnjosti.

Naši očevi i majke svakog dana dolazili su sa srcem punim truda, noseći svoje priče, nade i male pobjede. Danas, kada se sjećam svega, osjećam tugu, ali i zahvalnost — za svaki osmijeh, svaki napor i svaki trenutak zajedništva.

Koksara nije bila samo fabrika; bila je mjesto gdje su ljudi učili vrijednosti strpljenja, solidarnosti i predanosti, i gdje su ti mali trenuci postajali sjećanja koja nikada neće nestati.

Na nama-djeci Koksare je da čuvamo te uspomene, da prenesemo priče o hrabrosti i ljudskosti, o radnicima koji su svoj život utkali u zidove Koksare.

Dok bude nas koji se sjećamo, Koksara neće nestati iz sjećanja. Ona živi u našim pričama, u našim sjećanjima i u srcima svih onih koji su kročili njenim halama.

Jer Koksara je više od fabrike — ona je simbol jednog vremena, jednog duha i jednog identiteta koji se neće ugasiti. I mi, potomci radnika, čuvat ćemo ga, jer zaborav nikada ne smije pobijediti.

Ne brinite se — neko će se boriti, jer ljudi koji su Koksaru gradili zaslužuju da njihova priča nikada ne bude zaboravljena.

S poštovanjem-dijete Koksare.”

Kroz ove riječi jasno se vidi koliko je Koksara bila više od običnog industrijskog postrojenja. Ona je bila i ostala mjesto gdje su vrijednosti poput upornosti, solidarnosti i poštovanja prema radu oblikovale generacije. Potomci radnika danas čuvaju uspomene svojih roditelja i djedova, prenoseći priče koje podsjećaju na zajedništvo, trud i identitet jednog vremena. Koksara živi u njihovim pričama, a te priče pokazuju da prava vrijednost fabrike nije samo u proizvodnji, već u ljudima koji su je činili i srcima koja su njome kucala.