Lider HDZ-a BiH zagovara tri federalne jedinice kao „trajnu formulu“ za BiH, dok kritičari tvrde da time podgrijava Dodikove političke igre i dodatno komplikuje ionako napetu političku scenu.

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, u intervjuu za Večernji list, ponovo je iznio stav da je trajno održivo rješenje za Bosnu i Hercegovinu njena decentralizacija i uređenje kroz tri federalne jedinice. Prema njegovim riječima, takav model predstavlja „najlogičniji“ put ka stabilnosti zemlje.

Govoreći o postupku pred Sudom BiH protiv predsjednika RS Milorada Dodika, Čović je naveo kako je isti izazvao sumnje u postojanje političkog uticaja na pravosuđe, ali da bez obzira na lične stavove prema presudama, poštivanje odluka sudova ostaje ključno za funkcionisanje društva. Dodao je i da je neophodno osigurati potpuno nezavisno pravosuđe, zaštićeno od vanjskih uticaja.

Što se tiče referenduma u RS, Čović ne vjeruje da će imati značajan uticaj na presudu Suda BiH, ali smatra da može poslužiti kao pokazatelj odnosa građana RS prema pravosudnim procesima.

Također je poručio kako međunarodna zajednica treba biti „partner, a ne protektor“ BiH.

Isti stav o tri federalne jedinice Čović je iznio i u maju ove godine, nakon čega su uslijedile jasne reakcije drugih političkih aktera da takav prijedlog nije prihvatljiv. Analitičari ocjenjuju da ovakav istup ne samo da oživljava dugogodišnje želje HDZ-a, nego i ide u prilog Dodikovoj politici izazivanja novih političkih tenzija i destabilizacije zemlje.

Zašto BiH ne bi bila uređena kao Hrvatska – ili obrnuto?

Zašto bi se Bosna i Hercegovina trebala uređivati po modelu kakav priželjkuje Dragan Čović, a koji u osnovi vodi ka etničkom preuređenju zemlje, kada je upravo takav scenarij krvavo spriječen u Hrvatskoj početkom devedesetih? Tada je formiranje srpskih autonomnih oblasti (SAO) i podjela Hrvatske na hrvatsko-bošnjački i srpski dio zaustavljeno vojno, politički i diplomatski, a međunarodna zajednica je takve projekte proglasila neprihvatljivim.

U Hrvatskoj su Srbi, koji su brojčano bili prisutni u sličnom procentu kao Hrvati danas u Bosni i Hercegovini, izgubili status konstitutivnog naroda i nisu dobili nikakav teritorijalni entitet koji bi imao posebne ovlasti ili državnost u državnom okviru Hrvatske. Naprotiv, proces centralizacije i unitarizacije zemlje proveden je odlučno, a ideje o etničkim teritorijalnim jedinicama odbačene su kao opasne po suverenitet i cjelovitost države.

Postavlja se logično pitanje: ako se u Hrvatskoj, članici Evropske unije, takvo “parčanje” zemlje spriječilo i poništilo, zašto bi se ono smatralo dobrim ili poželjnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu? Ako je politički i pravno opravdano da Srbi u Hrvatskoj nemaju svoj entitet niti status konstitutivnog naroda, zbog čega bi u BiH Hrvati ili bilo koja druga nacionalna skupina trebali imati poseban entitet ili ekskluzivna politička prava koja izlaze izvan okvira ravnopravnosti svih građana?

Ovakva dvostruka mjerila otvaraju ozbiljna pitanja o iskrenosti političkih zahtjeva i o tome da li se oni temelje na principima ravnopravnosti, ili na pokušaju ostvarivanja jednostranih nacionalnih ciljeva pod plaštom navodne borbe za jednakopravnost.

No, takva pitanja su suvišna kada su u pitanju Hrvatska i HDZ BiH koji na jedno zdravo oko gledaju u Hrvatsku a na ono drugo, bolesno, gledaju u BiH.