Piše Izudin Maleškić
Navijanje za bilo koju reprezentaciju Bosne i Hercegovine zasigurno može poslužiti svima kao primjer kako se bodri svoj nacionalni tim.
Skoro je isti repertoar pjesama i isto skandiranje bilo da su na terenu naši košarkaši, rukometaši, odbojkaši ili nogometaši.
To su, u prvom redu pjesme Halida Bešlića, potom Dine Merlina, Enesa Begovića, Dubioze kolektiv i drugih čiji stihovi govore o ljubavi i ljepotama svega onog što zapravo Bosnu i Hercegovinu čini jedinstvenom, a to je njen sevdah koji se provlači kroz svaki stih i svaku strofu bilo koje pjesme, od kojeg se oči same pune suzama, a duša hoće da pukne.
Nikakav otrov ne izlazi iz grla BH navijača, niti se ikome sa tribina šalju uvredljive poruke.
Prepoznali su to mnogi pa su skoro sa istim žarom bodrili naše “Zmajeve” na putu ka svjetskom prvenstvu, u prvom redu to su navijači “Vatrenih” koje ćemo također sa istim žarom bodriti u Americi kao i svoje “Zmajeve”.
Eh kad bi nam se ostvario san pa da se sretnemo u polufinalu, ili možda čak da budemo i iznenađenje stoljeća.
Džeko i Modrić su svakako dva čarobnjaka od kojih se može svašta očekivati.
Ono što posebno raduje je sve otvorenija podrška koja dolazi od navijača “Orlova”, i sa jedne i sa druge strane Drine.
I za ove pozitivne vjetrove u prvom redu studentima treba odati priznanje, oni su nosioci svih promjena.
O malicioznim tipovima, posebno o onim štrumpfovima koji moraju da nađu nešto što im se ne dopada pa bi sada ko biva određivali koje zastave mogu, a koje ne mogu da se vijore na tribinama ne treba trošiti ni vrijeme, a ni riječi.
Uostalom, onog ko želi ostati zarobljen u vlastitom neznanju ne treba ni dirati.
Takvi se samo ignorišu.
