Stranka HRS izruguje se Danu Armije RBiH, omalovažava borbu, žrtve i historiju otpora agresiji na BiH

Hrvatska republikanska stranka (HRS) još jednom je izazvala zgražanje javnosti svojim najnovijim saopćenjem u kojem negira, relativizira i izruguje Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine – 15. april, dan kada se obilježava početak organizovane odbrane Bosne i Hercegovine od agresije.

Umjesto da iskažu poštovanje prema onima koji su položili živote za odbranu države, u HRS-u se bave iskrivljavanjem historijskih činjenica i postavljanjem “pitanja” kojima se direktno nipodaštava postojanje i doprinos Armije RBiH. U saopćenju koje odiše cinizmom, HRS pokušava prikazati 15. april kao „izmišljenu obljetnicu izmišljene povijesti“, sugerirajući da borci Armije BiH, hiljade poginulih civila i heroji odbrane ove zemlje – zapravo ne postoje u njihovoj verziji historije.

Na meti ovog saopćenja je i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, kojeg HRS optužuje da nije želio vojnu odbranu BiH, iako je historijski dokazano da je upravo on pod najvećim pritiscima i ucjenama insistirao na očuvanju mira sve do momenta kada je agresija postala nepobitna činjenica. HRS tendenciozno izvlači izjave iz konteksta, zanemarujući da je u tom periodu BiH bila razoružana, međunarodno izolovana i suočena s nadmoćnom vojnom silom.

Vrhunac bešćutnosti HRS-ovog saopćenja ogleda se u pitanju:

– „Gdje je bila ta Armija BiH kada su napadani Ravno i Dubravska visoravan?“

Postaviti takvo pitanje znači svjesno ignorisati činjenicu da tada vojne strukture Bosne i Hercegovine nisu bile formirane jer je država tek izlazila iz raspadajuće Jugoslavije, razoružana i bez podrške. To nije samo povijesni revizionizam – to je čisto ismijavanje žrtava koje su pale na svakom pedlju ove zemlje.

Nije prvi put da HRS relativizira zločine, osporava antifašističku borbu ili preispituje temelje opstanka države BiH. No, sada su odlučili otići korak dalje – targetirajući i samu srž njenog otpora agresiji.

Ostaje pitanje: zašto HRS smeta 15. april? Da li im smeta ideja da se svi građani Bosne i Hercegovine mogu sjećati hrabrosti i žrtve u borbi za opstanak jedine nam domovine? Da li im smeta činjenica da se ni uprkos brojnim pokušajima negiranja, istina o odbrani BiH ne može izbrisati?

Jedno je sigurno – borba Armije RBiH nije bila izmišljena. Njeni borci nisu bili fikcija. Njihove rane, patnje, zarobljavanja i smrti su stvarni. A njihovo herojsko djelo zauvijek će biti upisano u temelje suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine.

Jedno je sigurno – borba Armije RBiH nije bila izmišljena. Njeni borci nisu bili fikcija. Njihove rane, patnje, zarobljavanja i smrti su stvarni. A njihovo herojsko djelo zauvijek će biti upisano u temelje suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine.

Na kraju, vrijedi podsjetiti da se većina relevantnih vojnih i političkih analitičara slaže u ocjeni da su prvi oružani sukobi s jedinicama JNA na prostorima poput Ravnog i Dubravske visoravni bili dio šireg plana izrežiranog iz Srbije i sprovedenog kroz teritorij Hrvatske, kako bi se rat prenio i na Bosnu i Hercegovinu. Upravo takvim scenarijima su Bošnjaci i Bosna gurnuti u krvavi rat, a Armija RBiH bila je jedina snaga koja je stala u njenu odbranu – bez obzira što danas to nekima smeta.

Neki u BiH nikako da prežale što se izdaja HVO iz ‘93 završila.

Cijeli tekst priopćenja za javnost HRS:

“Od kuda „Dan Armije“ 15.04., ako su tek 23.06.1992. službeno postrojbe T. O. postale Armijom BiH? Ako je Armija BiH osnovana 15. 04. 1992. zašto je Alija Izetbegović 24. 04. 1992., dakle osam dana nakon „Dana Armije“, službenom notom Predsjedništva BiH pozivao pripadnike JNA da se priključe T.O.? Zašto ih nije pozivao da se priključe ABiH?

Ako je, kako danas govore, 15.04.1992. formirana ABiH, zašto je dan ranije, 14.04.1992., Alija Izetbegović, još dubokog uvjerenja kako je JNA „naša“ vojska, pozvao „JNA da stane kao tampon zona između sukobljenih strana TO i paravojske SDS-a BiH?“ Hrvatski članovi Predsjedništva su tražili da se jasno imenuje i JNA kao agresor i da se krene u vojno organiziranje u tom smjeru, Izetbegović je to odbio riječima „što predlažeš, da se utvrdi da Armija vrši agresiju na BiH? Istina, djeluje se po Zapadnoj Hercegovini, ali se treba još utvrditi. Baterije (misleći na topove u okolici Sarajeva, op.a.) ovdje ne rade.“

Ako je 15. 04. 1992. osnovana ABiH, zašto je Izetbegović putem „Platforme za razgovor članova Predsjedništva sa SSNO“, zajedno s Kirom Gligorovom, u tom istom razdoblju tajno vodio pregovore s Blagojem Adžićem o „zajedničkom komandiranju snaga JNA i TO u cilju postizanja trajnog mira“? U konačnici, ako je 15. 04. 1992. osnovana Armija BiH i ako je ona „jedina stao u obranu“, zašto se 29. 04. 1992. donosi Odluka s kojom se obrana Mostara povjerava HVO-u? Na kraju, zadnje pitanje: ako je u listopadu 1991. spaljeno selo Ravno, ako je još ranije zauzeta Dubravska visoravan, ako su u travnju već odavno počeli napadi na Zapadnu Hercegovinu, gdje je bila ta Armija BiH u obrani tih prostora? Nije zar da je u BiH rat počeo napadom na Sarajevo?!

Donosimo sporazum “Filipović Karadžić”, potpisan 02.08.1991., kojeg se Izetbegović, kao i cjelokupno tadašnje vodstvo Bošnjaka, poštovao do kraja i vjerojatno bi se sukladno ovom dogovoru i djelovalo do kraja, da srpska strana nije prekršila. Ovaj dogovor je kočio bilo kakvu iole stratešku organizaciju vojnog otpora agresoru (kojom se danas Denis i Željko busaju u prsa), jer je Izetbegović u početku (dok ga JNA nije zarobila) slijepo u njega vjerovao. Ovaj dogovor je označio i početak najjače agresije na Republiku Hrvatsku, putem neometanog prolaska agresorskih snaga preko teritorija BiH u Hrvatsku. Dogovorili njih dvojica, uz blagoslov Izetbegovića starijeg, novu Jugoslaviju. Sve da dan tada nepostojeće armije.”