Objavljivanje privatnih komunikacija u javnom prostoru otvara brojna pitanja o izvorima, pristupu i kontroli podataka. Ovaj tekst detaljno objašnjava ko sve u teoriji može imati pristup sadržaju mobilnih telefona, kojim se metodama to može ostvariti i zašto su ovakvi slučajevi globalno osjetljivi.

Uvod

U posljednjih nekoliko godina svjedočimo pojavama u kojima se u javnosti objavljuju sadržaji privatnih poruka i komunikacija osoba iz političkog, poslovnog ili pravosudnog života. Takve objave često pokreću rasprave ne samo o sadržaju samih poruka, nego i o načinu na koji su one dospjele u ruke novinara ili istražitelja.

U bosanskohercegovačkom kontekstu, objavljivanje prepiski postalo je centralna tema u nekoliko slučajeva koji imaju političke i pravosudne implikacije. Javnost se s pravom pita — ko zapravo ima mogućnost pristupa sadržaju tuđih telefona, kako se takvi podaci prikupljaju i da li u pozadini može postojati i međunarodni faktor?

Načini na koje prepiske mogu doći u javnost

Postoji više mogućih scenarija u kojima privatna komunikacija postaje javno dostupna. Neki su legalni i dio standardne novinarske prakse, dok su drugi tehnički složeni i pravno osjetljivi.

1. Pristup putem uzbunjivača (internog izvora)

Najčešći i najpoznatiji put kojim osjetljivi podaci dospiju do novinara jeste preko internog izvora — osobe koja iznutra ima uvid u određene informacije i odluči ih podijeliti s medijima.
Takve osobe mogu biti zaposleni u institucijama, telekom kompanijama, sigurnosnim agencijama, tužilaštvu ili čak članovi istražnih timova. U većini slučajeva motiv je javna korist — otkrivanje zloupotreba, korupcije ili političkih manipulacija.

U modernom istraživačkom novinarstvu, zaštita izvora je osnovni etički princip. Novinari ne otkrivaju identitet osobe koja im dostavi materijal, čak ni pod pritiskom. Ovaj mehanizam omogućava da informacije koje su od interesa za javnost dođu do svjetla dana.

2. Materijal koji potječe od jedne od strana u komunikaciji

Drugi mogući način je da jedna od osoba koja je sudjelovala u prepiskama sama odluči da ih objavi ili proslijedi medijima.
Motivi za to mogu biti različiti — od pokušaja dokazivanja vlastitih tvrdnji, do ličnih ili političkih razloga. I u takvim slučajevima novinar procjenjuje da li postoji legitiman javni interes za objavu.

Ovakvi slučajevi ne zahtijevaju tehničko hakovanje, već su rezultat odluke učesnika da podijeli komunikaciju koju posjeduje.

3. Pristup tehničkim putem (hakovanje, forenzika, prisluškivanje)

Najkontroverzniji i najsloženiji način dolaska do komunikacija jeste tehničko kompromitovanje uređaja ili sistema.
To može obuhvatiti:

  • hakovanje mobilnog uređaja,
  • pristup cloud backupu (Google Drive, iCloud),
  • presretanje komunikacije putem malvera,
  • ili pristup serverima aplikacija koje ne koriste potpuno end-to-end enkripciju.

Takvi oblici pristupa obično su mogući samo uz napredne alate koje posjeduju državne sigurnosne agencije ili privatne kompanije koje razvijaju sofisticirani nadzorni softver (primjer: Pegasus, FinFisher i slični alati).

U slučajevima kada su podaci prikupljeni na ovaj način, pitanje njihove zakonitosti i upotrebe zavisi od toga da li je za prikupljanje postojao sudski nalog i zakonski osnov.

4. Curanje informacija iz službenih istraga

Ponekad prepiske mogu dospjeti u javnost nakon što ih prikupe istražni organi. Tokom istraga, tužilaštvo, policija ili sigurnosne agencije mogu privremeno oduzeti telefone, analizirati ih forenzički i napraviti transkripte komunikacija.
U teoriji, samo ovlaštene osobe imaju pristup tim podacima. Međutim, u praksi se dešava da dokumenti ili dijelovi prepiski „procure“ iz spisa, bilo slučajno ili namjerno.

Takve situacije otvaraju pitanje curenja informacija iz institucija i odgovornosti službenika koji su imali pristup podacima.

Ko uopšte ima mogućnost pristupa sadržaju telefona?

Zakonski gledano, u Bosni i Hercegovini pristup komunikacijama moguće je ostvariti samo uz sudski nalog i isključivo u okviru istraga koje sprovode nadležne agencije:

  • Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA),
  • Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (OSA),
  • Federalna uprava policije (FUP),
  • Ministarstvo unutrašnjih poslova RS,
  • te nadležna tužilaštva i sudovi.

Te institucije mogu, po zakonu, zatražiti pristup komunikacijama ako postoji osnov sumnje za krivično djelo. Međutim, pristup nije direktan — tehnički dio obično realizuju telekom operateri u saradnji s agencijama.

Telekom operateri (BH Telecom, m:tel, HT Eronet) imaju mogućnost čuvanja metapodataka — informacija o pozivima, trajanju, lokaciji i sličnom — ali ne i sadržaja razgovora, osim ako ne postoji zakonski osnov za nadzor.

Međunarodna dimenzija — mogu li strane službe biti uključene?

U globalnom kontekstu, saradnja među obavještajnim službama je svakodnevna pojava.
Strane agencije, naročito one iz zemalja koje imaju napredne tehničke mogućnosti (poput SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Rusije, Kine, Izraela, Francuske), ponekad imaju pristup alatima koji mogu presresti ili dešifrovati komunikacije na međunarodnom nivou.

U nekim slučajevima — naročito ako se radi o regionalnim sigurnosnim interesima — moguće je da informacije prikupljene od strane međunarodnih partnera budu podijeljene s domaćim institucijama. Međutim, to zahtijeva zvanične oblike saradnje i sporazume, te se ne događa proizvoljno.

Postojanje mogućnosti ne znači i da se to dešava u konkretnom slučaju. No, u svijetu digitalnog nadzora, međunarodni utjecaji su realan faktor koji se ne može u potpunosti isključiti iz analize.

Paralela sa slučajem “Sky ECC” i drugim dešifrovanim mrežama

Primjeri poput razbijanja šifrovanih aplikacija Sky ECC, EncroChat i Anom pokazuju da čak i najsigurnije komunikacione mreže mogu biti kompromitovane.
U tim slučajevima, međunarodni istražni timovi su uspjeli provaliti u centralne servere i čitati komunikacije kriminalnih grupa širom svijeta, što je dovelo do stotina hapšenja.

Slične tehnike, u teoriji, mogle bi se koristiti i u drugim kontekstima — iako nema dokaza da su takve operacije provođene u Bosni i Hercegovini. Ipak, sama činjenica da se enkripcija može probiti ukazuje da su digitalne komunikacije sve manje privatne, bez obzira na to koliko su „sigurne“ aplikacije koje koristimo.

Novinarski aspekt — pravo na informaciju i zaštita izvora

Istraživačko novinarstvo ima poseban status u demokratskim društvima.
Novinari imaju pravo, ali i obavezu da objave informacije od javnog interesa, čak i ako su one neugodne za političke ili ekonomske elite. Međutim, postoji granica između javnog interesa i povrede privatnosti, te se svaka objava mora mjeriti prema profesionalnim standardima i zakonima.

Zakoni o slobodi medija i zaštiti izvora novinara u BiH (kao i u većini evropskih zemalja) jasno propisuju da novinar nije dužan otkriti izvor informacija, osim u izuzetnim slučajevima koje utvrdi sud.

Takođe, Evropski sud za ljudska prava više puta je presudio da novinari imaju pravo objaviti materijale koji su eventualno pribavljeni na sporan način — ako je njihov sadržaj od velikog javnog značaja i ako doprinose transparentnosti i demokratskom nadzoru vlasti.

Pravne i etičke implikacije

Objavljivanje prepiski u javnosti otvara čitav niz pravnih dilema:

  • Da li su podaci pribavljeni zakonito?
  • Da li objava ugrožava nečiju privatnost?
  • Postoji li javni interes koji opravdava objavljivanje?
  • I na kraju — ko snosi odgovornost ako su podaci do novinara došli nezakonitim putem?

U praksi, odgovornost obično snosi onaj ko je nezakonito pribavio podatke, a ne nužno onaj ko ih je objavio ako postoji opravdani javni interes. Sudska praksa u Evropi to jasno potvrđuje.

Zaključak

Objavljivanje privatnih prepiski uvijek je osjetljivo pitanje — tehnički, politički i etički.
U stvarnosti, podaci mogu doći do medija različitim putevima: od uzbunjivača i učesnika u komunikaciji, do institucionalnih curenja ili sofisticiranih tehničkih operacija.
U svakom slučaju, ovakvi događaji pokazuju koliko su granice privatnosti i javnog interesa sve tanje, te koliko je važno da društvo ima jake i neovisne institucije koje nadziru prikupljanje i upotrebu podataka.

U eri u kojoj svaki telefon predstavlja digitalni arhiv života, pitanje „ko ima pristup našim porukama“ više nije samo tehničko, već i suštinsko pitanje slobode, demokratije i povjerenja u sistem.