Rane nisu zacijeljene: U slučaju rata, BiH bi mogla potonuti u spiralu osveta za masakre, logore i genocid počinjene nad Bošnjacima
Bosna i Hercegovina je zemlja razorene prošlosti i krhkog mira, u kojoj mirno jutro zna prekriti sjenka prošlih zvjerstava. Svako spominjanje rata u BiH neizbježno priziva slike stradanja, masovnih zločina, logora, masakara – i najveće tragedije u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici.
Ali šta ako bi ponovo planula iskra sukoba? Šta ako bi stari planovi o podjelama, etničkom čišćenju i stvaranju etnički “čistih” teritorija zamijenili secesionizam?
Danas, JNA – nekadašnji vojni stub srpske dominacije i sila koja je otvoreno stala uz pobunjene bosanske Srbe – više ne postoji. Ali sjećanje na to kako su snajperisti gađali djecu dok su igrala lastiš ispred zgrada u Sarajevu, kako su granate padale na redove za hljeb i vodu, još uvijek proganja svakog poptenog Bosanca i Hercegovca u ovoj zemlji.
Bez JNA, oružje bi dolazilo iz drugih izvora, ali ni količine ni raznovrsnost ne bi bile ni blizu isti. Politički ekstremisti bi pozivali na „ofcjepljenje“, koristeći sličan rječnik koji je prethodio logorima kao što su Omarska, Keraterm, Trnopolje. Mnogi zločinci tada su dočekivani kao heroji – a mnogi nikada nisu odgovarali.
Ali novo krvoproliće imalo bi i nove oblike, i stare duhove – posebno duh osvete.
Bošnjaci, koji su u prošlom ratu bili žrtve sistematskih zločina, od Prijedora, Bratunca, Višegrada do Sarajeva, Tuzle i Srebrenice, nose duboko ukorijenjene traume i bijes zbog neosuđivanja dvih raznoh zločinaca – a pogotovo zbog davanju utočišta mnogima od njih u Srbiji. U slučaju novog sukoba, nije iluzorno strahovati od vala masovnih osveta – neorganizovanih, brutalnih, neselektivnih. Onih koje bi u očima nekih predstavljale “pravdu” za desetine hiljada ubijenih i protjeranih. A takva pravda nije pravda – to je ponor u kojem bi nestali svi: i krivi i nedužni, samo na drugoj strani.
Srbija, za razliku od devedesetih, danas ne bi mogla igrati presudnu ulogu.
Suočena s međunarodnim pritiscima, sankcijama i pogoršanim odnosima sa Zapadom, posebno nakon neskrivene bliskosti s Rusijom tokom rata u Ukrajini, Srbija bi bila pod direktnim nadzorom Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Bilo kakva vojna ili logistička podrška Srbima u BiH značila bi direktnu konfrontaciju sa NATO-om, što Beograd ne može sebi dozvoliti.
EUFOR, međunarodne trupe stacionirane u BiH, bile bi dodatni sigurnosni faktor. One nisu neutralne kada se radi o očuvanju teritorijalnog integriteta i mira u Bosni i Hercegovini. Eventualni napad na Federaciju BiH ili pokušaji otcjepljenja naišli bi na žestok otpor – ne samo domaćih snaga, nego i međunarodne zajednice.
Bošnjaci danas ne bi bili bespomoćni.
Za razliku od devedesetih, Federacija BiH ima veoma razvijenu namjensku industriju – fabrike municije, eksploziva, oružja i vojne opreme koje godišnje izvoze stotine miliona KM proizvoda. Oružje se više ne krije po podrumima – ono se proizvodi legalno i masovno.
Čak i u slučaju eventualnog embarga, kapaciteti domaće proizvodnje bi omogućili kontinuiranu opskrbu. Ovaj put, logistika ne bi bila ograničena improvizacijama kao u ratu ’92–’95.
Pomoć iz Rusije – iluzija.
Za razliku od devedesetih kada su paravojne jedinice imale podršku iz Beograda i logističke veze ka istoku, danas bi dolazak bilo kakve pomoći iz Rusije bio nemoguć. Bosna i Hercegovina je okružena članicama NATO-a: Hrvatska, Crna Gora, Slovenija, Mađarska, Rumunija, Bugarska, a uskoro i Srbija kroz bliže partnerstvo. Kopneni koridor ne postoji. Vazdušni prostor – zatvoren.
Ne bi bilo ni “humanitarnih konvoja” ni “dobrovoljaca”. Rusija se bori na više frontova i izolovana je. Svaki pokušaj direktne pomoći bio bi presretnut, zaustavljen, pa i sankcionisan.
Zaključak je jasan: novi rat u BiH ne bi imao jasnog pobjednika – ali bi imao milione gubitnika.
Novi sukob u Bosni i Hercegovini nosio bi rizik od masovnih osveta i dodatne destabilizacije regiona, čime bi se samo produbile rane iz prošlog rata. Međunarodna zajednica, kroz prisustvo EUFOR-a i jasnu podršku teritorijalnom integritetu BiH, čini napore da spriječi takav scenario. Razvijena namjenska industrija u Federaciji BiH osnažuje odbrambene kapacitete zemlje, dok geopolitičke okolnosti ograničavaju mogućnost vanjskog miješanja. Očuvanje mira i stabilnosti ostaje ključni prioritet za sve aktere u regionu.
Zato je mir, koliko god lomljiv bio, jedina nada. On nije slabost, već jedina preostala snaga zdravog razuma. Jer novi rat u Bosni značio bi godine novih grobnica, novih sudnica i novih rana. Povratak u najcrnju noć koju smo, očito, još uvijek samo napola prespavali.
