Prema podacima koje nam daje Refik M. Hadžimehanović, saznajemo da je Mehmed-agina mahala, hronološki gledano, treća mahala, i razvila se pored Jale zbog potrebe štavljenja koža. To je u prvoj polovini stoljeća bila Timur-hodžina mahala, nastala oko Jalske kapije.
U početku se razvila na obje strane rijeke Jale. U okviru te mahale, s lijeve strane Jale, Mehmed-aga je u drugoj polovici stoljeća podigao džamiju, pa se po njegovom imenu i mahala prozvala mahala Mehmed-agine džamije. Pod tim imenom se prvi puta spominje 1600. godine. Danas se džamija naziva Jalska džamija, a mahala Jalska mahala, dok se ime osnivača i legatora odavno zaboravilo. I u kasnijim izvorima se ta mahala naziva Jalska mahala. Tek iz jednog podatka iz 1701. godine, vidi se da je Mehmed-agina džamija podignuta u Jalskoj mahali. Ko je bio Mehmed-aga, ništa se pobliže ne zna. Ali svakako je bio zapovjednik posade tuzlanske palanke, aga hisarija, ili aga azapa.
Džamija je poznata pod imenom Kizler džamii (Djevojačka džamija) kao osnivač ili obnovitelj džamije. Njeno ime je ostalo nepoznato, ali su sve do 1948. godine, pred Jalskom džamijom postojala tri turbeta, pa se pretpostavlja da je u turbetu od drveta koje je bilo pokriveno daskom, bila ukopana „nepoznata djevojka“, koja je vjerovatno bila obnovitelj pomenute džamije, ali kada je to bilo podataka nemamo.
Kao uspomena na vakifu džamije; graditelji su na ćursu u džamiji, u drvetu, lijepo i pažljivo izrezbarili cvjetove tulipana koji se mogu vidjeti i danas.
Prema predanju, Jalska džamija bila je sagrađena od čerpića (pečene gline), sa crvenim kubetom (kupolom), a kupola pokrivena daskom sve do ponovnog obnavljanja 1891. godine.
Jalska džamija je u toku proteklog vremena u više navrata obnavljanja, pa je tako 1878. godine, vršeno preziđivanje jednog dijela džamije. Iz temelja ju je obnovila Hafiz-hanuma Tuzlić 1890. godine, pa je tada džamija dobila novo ime Hafiz-hanumina džamija. Ova djevojka (hafiz hanuma Tuzlić) nije doživjela njenu izgradnju, pa je ostavila vasijet svom rođaku izgleda Bakir-begu Tuzliću da je završi, ali i on je umro 1910. godine, pa su poslije dogradnju završili njeni rođaci.
Iznad ulaznih vrata je natpis na arapskom jeziku, zapravo citat kur’anskog ajeta koji glasi: „Inne salate kjanet alel-mumine kitaben mevkuta“ što bi u prijevodu značilo: „Zaista je namaz propisan vjernicima u određenim vremenima“. U ovoj džamiji redovno su održavane ikrar dove hadžija, pa se odavde skupno kretalo na hadž i vršio ispraćaj. Džamija je u svojoj prošlosti imala veliki značaj kao vjerski objekat.
Nadalje, što je posebno zanimljivo, nastavlja Refik M. Hadžimehanović: „Svake godine 12. rebiul-evela, na godišnjicu rođenja Muhammeda a. s. uveče, iza akšama, priređuje se mevludi-šerif sa predavanjem isključivo za žene. (Istog dana priređuju se dva mevluda u dvije džamije u podne za muškarce). Posebna svečanost je uobičajena 27. noć Ramazana povodom Lejlei-kadra, kada se poslije klanjanja teravije okupljenim vjernicima uz tekbire, salavate i ilahije iznosi „mubarekj“ dlaka našeg Devletlije, kako bi prisutni u mimohodu uz skrušenu pobožnost izrazili poštovanje, poljubili, prinijeli na čelo ili dotakli rukom, a onda se laganim korakom udaljili prema izlazu kako bi i sljedeći mogli doći na red. Dlaka sa brade se nalazi u posebno zatvorenoj staklenoj boci, koja se preko godine posebno čuva, u jednoj posebnoj kaseti (seharici), otpočena sedefom i drugim ukrasima. Sultan je u Bosnu poslao ovakve četiri kasete sa mubarek dlakom iz dva razloga, da muslimani u toj odabranoj noći čine poštovanje prema Muhammedu a. s. kao i to da sultan posebno misli na jedinstvo i odanost bosansko-hercegovačkih muslimana. Jedna se nalazi u Begovoj džamiji u Sarajevu, druga u Jalskoj džamiji u Tuzli, treća u džamiji u Orašju, a za četvrtu mi nije poznato gdje se nalazi ???.
Tu noć bi Tuzla oživjela, naročito bi na zirajet prispjeli mještani iz okoline Tuzle, pa bi džamija i harem bili pretrpani, a kandilji sa munare i svijeće zapaljene u turbetima su davali poseban značaj. Ostalo bi se duboko u noć sve do samog ručka, kada je vrijeme zapostiti. Posljednjih godina, vjernici ne ljube dlaku (koja je u staklu) nego to čine u mimohodu uz tekbire, ilahije i salavate imama i drugih prisutnih.
Oko džamije se ranije nalazio dosta prostran mezaristan sa mnogim kamenim nišanima, čija je površina iznosila 2140 kvadratnih metara. Jedan dio harema poslije 1948. godine je nacionaliziran, gdje je ispred džamije izgrađena stambena zgrada sa tri sprata u društvenoj svojini, dok je donji dio pored rječice Jale upotrijebljen poslije 1948. godine, za izgradnju željezničke pruge normalnog kolosjeka, a po ukidanju pruge sada je tu glavna magistrala, pa je ispod harema izgrađen potporni zid od betona. Ono što je ostalo od nekadašnjeg harema ograđeno je željeznom ogradom sa ulaznim vratima, a harem zasađen ukrasnim zelenilom. Sve do 1948. godine u haremu su postojala tri turbeta.
Dva su turbeta bila zidana od kamena i pokrivena crijepom, krov je bio na četiri vode, treće u sredini je bilo drveno, opkovano daskom i pokriveno šindrom. U turbetima su navodno bili ukopani „Dobri, ljudi-evlije“ šejh Uzbekli (iz Uzbeka) i neki Šair (pjesnik). Ostaje velikom historijskom zagonetkom identitet znamenitog Tuzlanskog Pjesnika; a među najistaknutijim u Bosni bio je, svakako, USKUFI. U trećem turbetu je ukopana djevojka, po svoj prilici ona koja je utemeljitelj džamije, ali nažalost ne zna se tačno ni za jedno od tri turbeta. Vjernici su ovim turbetima posvećivali naročitu pažnju, zijaret činili, palili svijeće i ostavljali sadaku radi ispunjenja želja (murada). U haremu je ukopan i Bakir-beg Tuzlić 1910. godine, i hadži Mehmed Teufik-ef. Azapagić, bivši reis-ul-ulema, koji je umro 1918. godine; precizna lokacija mezara reisa Azapagića nije pouzdano utvrđena.
Nadalje, Refik M. Hadžimehanović navodi da je u neposrednoj blizini Jalske džamije, nekada postojala i derviška tekija, zasebna zgrada, ali mu nije poznato kojem je derviškom tarikatu pripadala. Kada je porušena nije mu poznato. U novije vrijeme, u blizini džamije, ponovo je podignuta tekija.
Iz ovog je vidljivo da je Jalska džamija u prošlosti bila vrlo značajan objekat, a da su u haremu džamije ukopani brojni derviši i šejhovi“. U haremu džamije nalaze se mezari tuzlanskih kapetana Tuzlića.
Uz Jalsku džamiju sve do 1948. godine, nalazio se prostran harem, ali prilikom pomenutih radova nestali su brojni nišani. Međutim i preostalih nekoliko nišana, ispred ulaza u džamiju, pokazuju nam da su ovdje ukopani članovi uglednih porodica. Najstariji sačuvani nišan je iz 1180. (1766) godine. (To je nišan tuzlanskog kapetana, vakifa Prilučke džamije, Derviša Hadži Hasana-bega, šejha Hasana); rodonačelnika Tuzlića.
U haremu Jalske džamije, sačuvani su i nišani njegovih potomaka i nasljednika: kapetan Ahmed-beg (1787/88) sin Hasana kapetana, topdžija Husejin-aga (1789/90), Mehmed-beg Kapetanović (1803), Sulejman Kapetan (1219.h.), Mehmed-beg Kapetanović (1823), Mehmed-aga, sin tuzlanskog kapetana (1835), Bakir-beg Tuzlić (1910), te nišani hadži Fatime žena Mahmud-paše (1835).
Tuzlanski kapetan (Dobri) Derviš Hadži Hasan-beg umro je u Tuzli 1180. (1766/67) godine, i ukopan je u haremu Jalske džamije u Tuzli, njegovi nišani su i najstariji očuvani nišani u haremu. Na njegovom mezaru su dva nišana, od kojih je na uzglavnom sa ulemanskim turbanom; što dodatno potvrđuje njegovu učenost derviša i šejha, brižljivo isklesan ovaj natpis:
„El-Fatiha!
Derviš Husejin-beg se odluči za vječnost,
Pa neka ga Stvoritelj uroni u more svoje milosti
Kronogram njegove smrti je izišao iz pera sa dva poteza:
Neka derviš hadži Hasan-beg dospije u raj Firdefs.
Godina 1180“. (1766/67).
Jalska džamija u Tuzli ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.
Bilješke i napomene:-Refik M. Hadžimehanović.
- Podatak o postojanju tekije u neposrednoj blizini Jalske džamije u Tuzli, kao i harema pored džamije, u kojem su mezari evlija, derviša, šejhova i kapetana, svakako je od izuzetne važnosti. Nedavno je tekija pored Jalske džamije ponovo obnovljena, op. aut.
- O nekada moćnoj kapetaniji, i neustrašivom, učenom tuzlanskom kapetanu, svjedoči poneka arhivska listina koju je iščitao Kreševljaković, i evo, nekolicina bijelih kamenih nišana, sačuvanih u haremu Jalske džamije, op. aut.
- Sulejman-begov sin Mahmud-beg, (praunuk Derviša Hasana-bega, šejha Hasana), bio je poznat kao Tuzla kapetan, te su se po njemu, njegovi potomci, prozvali Tuzlići. Posljednji muški potomak Tuzlića bio je Bakir-beg Tuzlić, koji je umro 17. maja 1910. godine. Zanimljivo je spomenuti, da se u razgovorima o prošlosti, u Priluku, često spomene upravo Bakir-beg Tuzlić, op. aut.
- O Bakir-begu Tuzliću vidjeti: Suadin Strašević, Sudnica (mehćema) Kotarskog šerijatskog suda u Tuzli i mjesto Šerijatskog suda u strukturi administracije Kotara Donja Tuzla, Glasnik Rijaseta Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2009, broj 3-4., 326-339; Suadin Strašević, Šerijatsko nasljedno pravo u praksi Šerijatskog suda u Tuzli u vrijeme austrougarske uprave, Glasnik Rijaseta Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2013, broj 11-12., 1009-1016.
- Hadžimehanović ime prevodi kao Husejin-beg, no međutim, Hamdija Kreševljaković kao i određen broj drugih autora, tuzlanskog kapetana navode pod imenom Hasan. Nije neuobičajeno da se ime Husejin modifikuje u Hasan. U knjizi navodimo ime Hasan kao opće prihvaćeno. Ali svi drugi podaci, uostalom, potpuno su identični, i bez bilo kakve dvojbe konstatujemo da se radi o istoj osobi, op. aut. (Suadin Strašević, stara džamija u Priluku, Tuzla 2014.)
