Šta zapravo znači Schmidtov prijedlog i kome bi u praksi išao u korist – građanima, političkim elitama ili globalnim interesima?
U svom nedavnom izvještaju prema Ujedinjenim nacijama, visoki predstavnik Christian Schmidt govorio je o potrebi “ublažavanja zabrane raspolaganja državnom imovinom”. No, što zapravo znači ova formulacija i kako bi mogla uticati na suverenitet i interese građana Bosne i Hercegovine?
Pitanja su brojna. Da li se iza Schmidtovih izjava krije istinska namjera razvoja ili tek mehanizam koji omogućava selektivni pristup zemlji, šumama, vodama i državnim zgradama određenim grupama, dok drugi ostaju blokirani? Kome bi u praksi išlo u korist “ublažavanje zabrane”?
Ključno je i pitanje kontrole: kojim mjerama će se osigurati da država BiH zadrži upravljačka prava nad svojom imovinom, a da se ne otvori prostor za uticaj stranih interesa ili domaćih političkih struktura? Može li se ovakav potez smatrati legitimnim razvojnim projektom ili postoji rizik da državna imovina postane politička i geopolitička valuta?
Postavlja se i pitanje pravednosti procesa: kako će se garantirati da ovakve mjere ne favorizuju isključivo one koji su “poslušni”, dok opozicija ili građani kojima nije stalo do brzih profita ostanu marginalizovani?
Stvarni cilj ovakvih odluka ostaje nejasan – radi li se o zaštiti suvereniteta i razvoja ili o preuređenju vlasništva u korist globalnih centara moći i domaćih političkih elita? Kako ovakav pristup utiče na evropski put Bosne i Hercegovine i da li se evropska agenda koristi kao opravdanje za redistribuciju državne imovine?
Na kraju, važno je razumjeti kakve veze Schmidtovi prijedlozi imaju s imovinom Bosne i Hercegovine i kojim mehanizmima će se osigurati da narodni interesi ne budu ugroženi. Odgovori na ova pitanja ključni su za budućnost državne imovine i suvereniteta BiH.
Šta bi to moglo značiti u praksi?
Ublažavanje zabrane raspolaganja državnom imovinom u BiH moglo bi imati značajan uticaj na rudarsku i eksploatacijsku industriju, jer bi omogućilo lakši pristup zemljištu, šumama i mineralnim resursima, čime bi strani i domaći investitori brže mogli dobiti dozvole za istraživanje i eksploataciju.
Takva politika potencijalno bi privukla velike međunarodne rudarske kompanije koje traže metale, fosilna goriva i druge prirodne resurse, dok bi domaće male firme i lokalne zajednice često ostale u nepovoljnom položaju zbog selektivnog pristupa. Smanjena kontrola države nad eksploatacijom resursa mogla bi dugoročno značiti da Bosna i Hercegovina ima manju upravljačku moć nad svojim prirodnim bogatstvima, a veći dio profita odlazi stranim investitorima ili domaćim politički povezanim strukturama.
Među resursima koji bi mogli biti najviše pogođeni ublažavanjem zabrane raspolaganja državnom imovinom su:
- Rudna bogatstva: olovo, cink, bakar, zlato, srebro – nalazišta u Srebrenici, Varešu, Zavidovićima, Ljubiji;
- Ugljen i lignit: rudnici u Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu (Tuzla, Banovići, Zenica);
- Šume i drvo: za drvnu industriju i energetsku proizvodnju;
- Vodeni resursi i hidroenergetski potencijal: rijeke i jezera pogodni za hidroelektrane;
- Građevinsko zemljište i državne zgrade: potencijal za industrijske zone i infrastrukturne projekte.
Potencijalno zainteresovane kompanije uključuju globalne rudarske gigante poput Rio Tinto, Glencore, Freeport-McMoRan, ali i regionalne firme poput RMU Banovići, BH Coal ili ZDK Rudnik Zenica, koje bi mogle dobiti povoljniji pristup eksploataciji zbog olakšanog pristupa državnoj imovini.
Šta bi potencijalno ublažavanje zabrane raspolaganja državnom imovinom moglo značiti za ekologiju, pitku vodu i zdravlje građana u BiH:
Otvaranje rudnika i olakšana eksploatacija prirodnih resursa nosi značajne ekološke rizike. Rudnici metala i ugljena često generišu velike količine otpadnih voda, teških metala i hemijskih supstanci koje mogu kontaminirati podzemne i površinske vode. To direktno ugrožava pitku vodu, posebno za lokalne zajednice koje zavise od bunara, rijeka i akumulacija. Pored toga, šumski resursi i zemljište koje se ustupa za rudarsku ili industrijsku eksploataciju mogu biti devastirani, što dovodi do erozije tla, gubitka biodiverziteta i smanjenja prirodnih filtera vode.
Iz ekološke perspektive, smanjenje državne kontrole nad prirodnim resursima povećava rizik da profit bude prioritet nad održivim upravljanjem okolišem. Kompanije mogu implementirati mjere zaštite okoliša tek formalno ili minimalno, dok lokalne zajednice snose posledice zagađenja i degradacije zemljišta. Dugoročno, to može rezultirati porastom bolesti povezanih sa zagađenjem, uključujući respiratorne bolesti zbog prašine i emisija iz rudnika, te trovanje teškim metalima putem kontaminirane hrane i vode.
Takođe, hidroenergetski projekti i eksploatacija vodenih resursa bez pažljivog planiranja mogu promijeniti tokove rijeka, smanjiti kvalitet i količinu pitke vode te ugroziti prirodna staništa riba i drugih vodenih organizama. Građani koji žive u blizini takvih projekata mogu se suočiti s dugoročnim ekološkim i zdravstvenim posljedicama, dok se ekonomski benefit pretežno preusmjerava ka investitorima.
Ukratko, olakšavanje pristupa državnoj imovini može donijeti brži razvoj i investicije, ali istovremeno nosi ozbiljne rizike po ekološku stabilnost, sigurnost pitke vode i zdravlje građana, naročito ako nadzor države i regulative budu slabi ili selektivno primjenjivani.
